Prema Novom zavjetu, Isus se rodio u judejskom gradu Betlehemu u Palestini, za vladavine rimskog cara Augusta i judejskog kralja Heroda. 

Prema Ponovljenom zakonu, takvi osuđenici nisu smjeli ostati obješeni preko noći. Nego su istoga dana morali biti pokopani »jer obješeni je prokletstvo Božje« (Pnz 21, 23b).

Tako u slučaju Isusa iz Nazareta. Židova i podložnika židovskog Zakona te u isto vrijeme podložnika Rimskog carstva (ne i rimskoga građanina!). Imamo »dvostruku sramotu«: s jedne strane, osuđen je i umro je kao »politički pobunjenik« (za rimsku političku vlast); s druge strane, umro je kao »proklet od Boga« (za židovsko javno mnijenje).

Evanđelja prilično detaljno izvješćuju o Isusovu dolasku i boravku u Jeruzalemu prije njegove osude i smrti na križu. Sve započinje opisom Isusova »mesijanskog ulaska« u Jeruzalem (usp. Mk 11, 1-11 i par.). Glede razloga Isusova dolaska u Sveti grad nema nikakvih dvojbi: dolazi proslaviti Pashu. Jeruzalem je religiozno svetište i sveti grad za sve Židove. U njemu je Hram – Božje prebivalište u kojemu se na poseban način Boga slavi i časti, prinose mu se žrtve i molitve. Prigodom velikih blagdana pobožni Izraelac (iz Palestine i iz dijaspore) nastojao je doći zemaljskom prebivalištu svoga Boga, pokloniti mu se i prinijeti žrtvu.

On si je svojim ponašanjem i propovijedanjem već u Galileji »stvorio« neprijatelje, posebice među farizejima koji su, kako navode evanđelja, čak stvorili savez sa herodovcima protiv Nazarećanina i odlučili pogubiti ga (usp. Mk 3, 6).

Unatoč svemu tome, Isus je zasigurno bio svjestan kako svojim dolaskom u Jeruzalem puno riskira. Bez sumnje, bio mu je dobro poznat starozavjetni govor o od Boga poslanim prorocima koje su Židovi progonili i ubijali (usp. Mt 23, 37; Lk 13, 34).

Prema evanđeljima, Isusov posljednji boravak u Jeruzalemu nije trajao dugo (usp. Mk 11, 1-11 i par): tek četiri-pet dana. Njegovo javno djelovanje i propovijedanje tih dana odvijalo se uglavnom u i oko Hrama.

»Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode.«

Mk 11, 17a

Ovo nikako nije odgovaralo židovima, ZAŠTO ?   Postoji tumačenje koje ovu scenu  promatra kao simbolično rušenje Hrama.

Naime, u Hramu, odnosno u krugu Hrama odvijala se trgovina, mijenjao se novac i naplaćivao se hramski porez. Zahvaljujući mjenjačima i trgovini, hodočasnici su tu kupovali životinje koje su prinosili kao kultnu žrtvu. Svojom gestom Isus bi dao do znanja da dokida kultne žrtve te da nisu više potrebni poslovi koji su se odvijali u Hramu. Ako pak Hram ostaje bez liturgijsko-žrtvene uloge koju mu je židovska religija dodijelila, onda više i sam Hram ne služi ničemu. Kao da ne postoji! A to znači da je »razrušen«. Ovo tumačenje nije bez temelja, jer se prilično slaže i sa Isusovim riječima o »razaranju Hrama« i sa njegovim nekonvencionalnim ponašanjem prema religioznim institucijama onoga vremena.

Jedan od razloga, Isus Nazarećanin bio je zapravo ubijen zbog pohlepnosti i novca od strane židovskih svečenika te iskvarene svijesti jednog dijela pripadnika židovskog naroda koji su rađe izabrali razbojnika Barabu. Židovi niti dan danas u svojoj vjeri ne prihvačaju ISUSA.

Isus svojom demonstrativnom i javnom gestom navješćuje kraj ovakvoga Hrama, ovakvoga hramskog kulta i ovakve hramske institucije te početak nečega novoga, što će posredovati između Boga i ljudi što nikako nije odgovaralo ondašnjem svečenstvu koji su u svemu vidjeli prvenstveno materijalnu korist i novac.

Sve je to vidljivo također iz današnjih prilika gdje u svijetu drže monopol nad ekonomijom, banakama, jedan od velikih svjetskih izvoznika oružja, među glavinm kordinatorima političkih prilika i položajima u Američkoj politici, Agenda 21 itd. Agenda 21 je neobvezujući akcijski plan Ujedinjenih naroda u pogledu održivog razvoja.

Sve to skupa govori o Isusovoj gesti-poruci da je vrijeme staroga Hrama i hramskog kulta prošlo, a nadolazeće kraljevstvo Božje uspostavlja novi odnos i ima novoga posrednika između Boga i ljudi.

Sve, nadalje, upućuje i na eshatološki kontekst: Isus na neki način navješćuje kraj staroga i početak novoga, eshatološkog, vremena. Više je nego sigurno da je Isus tim svojim djelovanjem u Hramu izazvao saduceje i hramske svećenike koji su se brinuli da kroz važnost Hrama, zadrže ekonomsku sigurnost i moć.

Tako, zbog svoga djelovanja u Hramu »prorok iz Galileje« postaje ozbiljan protivnik svećeničko-saducejskom krugu koji – želi li ga ukloniti – mora biti dovitljiv i oprezan (»Tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se, jer je sav narod bio očaran njegovim naukom«, veli se u Mk 11, 18).

Očito, svećeničko-saducejski krug, na čelu sa Velikim svećenikom i Sinedrijem, morao je taktizirati i smišljati kako ostvariti svoj naum da se riješe prvog nadolazećeg mesaje.

Neočekivana pomoć stići će im i od Jude, jednoga od Dvanaestorice (usp. Mk 14, 1-2.10-11.43-46). Što je Judu navelo na takav čin? Unatoč raznim hipotezama (uglavnom književne a ne biblijsko-teološke naravi), to će vjerojatno ostati zauvijek neobjašnjivo.

Isusova smrt nije bila naravna niti slučajna smrt, nego su je uzrokovale reakcije njegovih suvremenika ŽIDOVA na Isusove akcije tijekom njegova javnog propovijedanja i djelovanja.

Isus se predstavlja ne kao »uobičajeni« glasnik kraljevstva Božjega (poput drugih propovjednika ili starozavjetnih proroka ili apokaliptika), nego kao donositelj Očeva kraljevstva, kao apsolutni i jedini posrednik toga Kraljevstva.

Upravo zbog toga Isusovo navješćivanje Božjega kraljevstva i milosrđa dovelo ga je do sukoba sa »čuvarima židovskog Zakona i religioznog reda«.

Iz toga sukoba rođen je »teološki konflikt« između Nazarećanina i pojedinih židovskih religiozno-političkih grupa (posebice farizeja i saduceja), odnosno tada predominantnog načina shvaćanja Zakona.

Taj konflikt, nadalje, pružio je motive »čuvarima židovskog Zakona« da odbace Isusa i proglase ga »bogohuliteljem«.

Isus, svojim riječima i svojima djelima je išao ususret mnogim svojim sunarodnjacima ispunjavajući njihove težnje, iščekivanja i nadanja o pomoći i o spasenju kojim će Jahve-Bog obdariti svoj narod.

Židovima je njihov ZAKON bio riječ Božja a ne ono što je propovjedao Isus

Naravno, i Isus je Zakonu pridavao i priznavao važnost i autoritet (usp. Mk 12, 29-30; Mt 5, 17; Lk 10, 25-28) i živio je prema njegovim propisima; nije osporavao vrijednost Zakona u sebi, dapače. No, sam Zakon i zakonske propise htio je prilagoditi dubljim vrednotama koje je navješćivao, tj. kraljevstvu Božjem i svemu onome što ono donosi. Drugim riječima, htio je »pročistiti« Zakon, »dati mu dušu« a djelomično i dokinuti propise koji nisu u skladu niti s Božjom voljom, niti sa čovjekovim dostojanstvom.

Dakle, njegova nakana nije bila u tome da potpuno dokine Zakon i zakonske propise, nego u tome da Tora bude ispravno shvaćena i opsluživana u njezinu izvornom smislu, tj. da ne ide (odnosno da tumačenje Tore ne ide) protiv čovjeka, da se ne dopusti žrtvovanje i zapostavljanje osobe, da služenje Zakonu ne ide protiv čovjekova dostojanstva (usp. Mk 2, 23-28; 3, 1-6; 7, 6-9; Mt 5, 17).

Upravo zbog toga Isus je relativizirao neke zakonske propise: »krši« zakonski propis o suboti (usp. Mk 2, 23 i par.), o postu (usp. Mk 2, 19 i par.), o predajama (usp. Mk 7,1-15 i par.). Zatim, prihvaćao je i družio se sa osobama koje je, prema tumačenju »čuvara Zakona«, trebalo izbjegavati (usp. Mk 2, 13-17

i par.).

Na taj način Isus je legalistički mentalitet prikazivao previše krutim i nepotrebnim; on navješćuje Boga ne kao onoga koji traži strogo obdržavanje detaljnih zakonskih propisa, nego kao onoga koji manifestira svoju milost i ljubav prema svim ljudima, posebice prema slabima, odbačenima i grešnima.

Tako, iznad svakog zakona i zakonskih propisa Isus stavlja Božju ljubav, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Sve to Isus je činio i tumačio s posebnim »stilom«, tj. s autoritetom koji nadilazi onaj Mojsijev i koji je praktično jednak Božjem autoritetu.

Prikazujući tako Boga na drugačiji način nego su ga prikazivali, tumačili i shvaćali »čuvari Zakona« i njihove tradicije, u njihovim očima Isus zapravo »relativizira« jednu od najsvetijih institucija židovstva – Toru.

Isus praktično govori o nadilaženju hramske institucije i »ekonomije Hrama« kao mjesta posvećujuće Božje prisutnosti. U kontekstu Isusove središnje uloge posrednika između Boga i ljudi treba staviti i shvatiti njegovu proročku gestu »očišćenja« Hrama o kojoj je prije bilo govora jer im se nije imao tko za suprostaviti.

Međutim, svekoliko Isusovo propovijedanje i naučavanje, čudesa, ponašanje prema ljudima, posebice prema slabima, grešnicima, siromasima i odbačenima, zatim prema temeljnim institucijama ondašnjeg židovstva (Hram i Zakon) vodilo ga je u sve veći i dublji sukob sa »čuvarima Zakona i ondašnjega religijsko-socijalnog uređenja«, posebice sa farizejima i sa saducejima. Oni su odbacili Isusa iz Nazareta, odbacili su i osudili njegovo navješćivanje, ponašanje i djelovanje, jer sve to bilo je suviše »skandalozno« za njih zbog mogućeg gubitka ekonomske moći koju su tada imali.

Religijske vlasti židovskog naroda htjeli su ukloniti Isusa (i jesu!)

Zasigurno svjesni da taj cilj kod Rimljana neće postići ako Nazarećanina optuže za njegovo kritiziranje Hrama i hramskoga kulta, još manje za njegovo »kršenje« Zakona i zakonskih propisa!

Jer u tom slučaju radilo bi se o optužbi koja ima (židovsku) religijsku podlogu, a to zasigurno ne bi bilo dovoljno da rimska vlast, odnosno prokurator osudi Isusa na smrt.

Morali su smisliti kako Isusa i cijeli njegov »pokret« prikazati kao prijetnju i kao opasnost za »javni red«, kao »političko subverzivno djelovanje«, jer to je ono što kod političkih vlasti ne može proći nekažnjeno.

Dakle, u »religijskom procesu« trebalo je pronaći i političke konotacije u Isusovu propovijedanju, ponašanju i djelovanju, koje bi uvjerile političku vlast da je Isus zaslužio smrtnu presudu.

Ishod i zaključak ovog procesa očito je bio sljedeći: predstaviti Isusa Ponciju Pilatu kao »samoproglašenog mesiju« koji svojim pričama »loše utječe na narod«, te bi se moglo posumnjati da je huškač i mogući politički pobunjenik.

I da vas podsjetim na sam početk ovog osvrta u Hramu, odnosno u krugu Hrama odvijala se trgovina, mijenjao se novac i naplaćivao se hramski porez. Zahvaljujući mjenjačima i trgovini, hodočasnici su tu kupovali životinje koje su prinosili kao kultnu žrtvu.

Svojom gestom Isus je dao do znanja da dokida kultne žrtve te da nisu više potrebni poslovi koji su se odvijali u Hramu. Ako pak Hram ostaje bez liturgijsko-žrtvene uloge koju mu je židovska religija dodijelila, onda više i sam Hram ne služi njihovom stjecanju novca i jačanju ekonomije.

Iako je u očima »čuvara Zakona«, odnosno židovskih religijskih vlasti (farizeji, saduceji, Sinedrij, Veliki svećenik) Isus bio bogohulitelj, on nije bio kamenovan nego razapet na križ, i to od strane Rimljana koji su tada vladali Palestinom, jer su uspjeli Isusa prikazati kao političkog neprijatelja Rima. Od tada pa do danas vide se sve mogučnosti židovskih sposobnosti i manipulacija drugim narodima kako bi postigli svoje određene ciljeve. To je samo jedna od sposobnosti i mudrost židova.  

Kako je bilo onda tako je i danas.

Tako i danas Izraelci žele Palestinski narod prikazati kao teroriste i neprijatelje ovog svijeta.

Ispovijest vjere u Isusa Krista – preko Isusa Nazarećanina razapetoga dolaze kršćanskoj zajednici i vjerniku pojedincu nadahnuća ne samo za javno ispovijedanje vjere i pobožnosti, nego i za vlastito javno, društveno, kulturalno i političko zauzimanje u svom povijesnom okružju.

Takvo zauzimanje odnosi se prije svega na »kritički stav« kojega kršćani trebaju imati u odnosu na državu, na društvo i na samu Crkvu.

Na taj način kršćani, odnosno kršćanska zajednica postaje »kritički korektiv« koji će uvijek biti spreman, u ime Boga, dizati glas protiv onih pojedinaca i protiv onih institucija koje svojim djelovanjem grade svijet ne samo bez Boga, nego i svijet »bez ljudskog lica« .

Zato ja danas u svoje ime dajem svoju duboku potporu PALESTINSKOM narodu, kako bi sljedio put istine i pravednosti.

Kako ne bi  bio sučesnik poput vlade RH i židova u ne sprečavanju ugnjetavanja jednog naroda, i ponovnog stavljanja Isusa na križ, koristeći se židovskim manipulacijama kojima su iskoristili  Rimljane kako bi razapeli Isusa zbog svojih osobnih ciljeva prikazujući ISUSA kao neprijatelja Rima.

Mi kršćani vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, spasitelja i otkupitelja roda ljudskoga. Isus je za nas kršćane sin Boga živoga i otkupitelj, a za Židove sablazan ili promašeni prorok. A to je baš onaj Isus kojega kršćani priznaju za Sina Božjega, a Židovi su ga odbacili i nisu ga prihvatili. 

Judaizam odbacuje ideje, da je Isus Bog, dio Presvetog Trojstva ili Mesija.

Smatraju, da je posljednji prorok bio Malahija i da nakon njega nije bilo proroka, uključujući i Isusa. Reformirani Židovi (moderni pokret) smatraju, da onaj tko izjavi, da je Isus Spasitelj, prestaje biti Židov.

Za razliku od Židova, čiji spisi ga gotovo i ne spominju, u islamu je Isus, latinizirano kao: ʿĪsā ibn Maryam (Isa, sin Marije), jedan od Božjih (odnosno Alahovih) najvoljenijih i najvažnijih proroka, donosioca božanskih svetih knjiga, čudotvorca i mesija.

Muslimani pak ne dijele kršćansko vjerovanje u raspeće i Isusovu božansku prirodu.

Muslimani vjeruju da Isus nije ni ubijen ni razapet, već se živ uznio na nebo.

Većina muslimana vjeruje da će se on vratiti na zemlju zajedno s Mehdijom kada svijet postane prepun grijeha i nepravde u vremenima dolaska islamskog antikrista.

Mahatma Gandhi, indijski vođa, Isusa smatra jednim od svojih učitelja i inspiracijom za nenasilan otpor. Izjavio je: “Volim vašeg Krista, ne volim vaše kršćane. Vaši kršćani su tako različiti vašem Kristu”.

Jesmo li ?

I JA SAM HRVATSKA ! MOJA JE POTPORA PALESTINSKOM NARODU !

PROTIVIM SE ODLUKAMA VLADE RH DA U MOJE IME BIRA IZRAEL !

Zagreb, 29.10.2023. Ivan Vohrić