Mile Budak, rođen je u Svetom Roku, 30. kolovoza 1889. pogubljen od strane komunista u  Zagrebu 7. lipnja 1945. Bio je hrvatski političar, odvjetnik, jedan od ideologa ustaškoga pokreta, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist.

Poslije pada režima NDH 1945. u novoosnovanoj Jugoslaviji na vojnom sudu bio je osuđen na smrt vješanjem i pogubljen. Ovo su doduše samo neki od službenih podataka koje možete pronaći javno ili preko Wikipedije.

Tko je Mile Budak ?

Hrvatska povijest obiluje mnoštvom tragedija. Ima zbivanja, po kojima nam Hrvatska izgleda kao duga tisućgodišnja drama s neizbrojivim tragičnim likovima.

Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta). Od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević). Bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec). Ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak.

Teško je biti sudac unutarnjih stanja i ushićenja srca.

Meni se ipak čini, da nijedan od spomenutih pisaca – pjesnika nije toliko volio Hrvatsku kao Mile Budak.

Pa ipak protiv svih pravila ljudskog uma i svih osjećaja ljudskog srca. Čak i protiv svakog smisla ljudskog postojanja, Mile Budak završava najsramotnijom smrću, na vješalima – kao lopov, izdajica, razbojnik! I to u glavnome gradu naše i njegove Hrvatske, optužen radi “izdaje” vlastitog hrvatskog naroda.

/ Izvor: Dragan Hazler / - Ako želite saznati tko je Dragan Hazler - vidi video

Jedan stariji Milin brat bio je austrijski financijski činovnik u Bosni i on  je tu preuzeo skrb za najmlađeg brata Milu. Tu se školuje i završava gimnaziju u Sarajevu.

U kući brata Jose, koji je oženio Njemicu, došao je Mile u dodir s jezikom i duhom, koji su mu bili tuđi. Tako je i tu doživljavao neugodnosti, izrugivanja i zapostavljanje pa je htio pobjeći kući u Liku. Ipak prevladava sve te nevolje, završava gimnaziju u Sarajevu Silvija Strahimira Kranjčevića.

Tako je uzrastanjem stasao u svome ponosu. Zagrljen dvojicom velikana, pjesnički nježnog Kranjčevića i u duši rustikalnog Ličanina i velebitskog diva Ante Starčevića. Taj zagrljaj u Hrvatskome trojstvu: genetici i utjecaju Kranjčevića i Starčevića odredio je put, slavu i tragiku ovome čovjeku sa srcem punim ljubavi, u kojemu nije bilo mjesta za mržnju.

Obrazovanje, biografija, detalji o životu

Godine 1910. započinje u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, ali ubrzo prelazi na pravo. Na nesvršenome studiju pograbio ga je Prvi svjetski rat. Izazvan hitcima iz Srpske ruke, u gradu Sarajevu. Gdje se je Milin mladi duh kalio za sudbinski put jednog Hrvata do vječnog mraka pod štrikom isto svezanim srpskom rukom.

Već 12. studenoga 1910. izabran je na glavnoj godišnjoj skupštini Starčevićanske akademske mladeži za prvog tajnika i preuzeo uređivanje publikacije Mlada Hrvatska.

Koncem ljeta 1914. uvojačen je u austrougarsku vojsku, koja je pod vodstvom nesposobnog generala Poćoreka neslavno ratovala u Mačvi, povijesnoj hrvatskoj banovini, koju su nam ukrali Srbi u službi Turčinu.

Ranjen dospijeva Mile u bolnicu u Valjevu, gdje ga zarobljava srpska vojska, s kojom je propješačio Srbiju i Makedoniju pa preko albanskih klanaca dospio u talijansko zarobljeništvo na otočiću Asinaru kraj Sardinije.

Iz zarobljeništva se vraća tek 18. kolovoza 1919. godine i završava studij prava s doktoratom 1920. godine.

Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje.

Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika.

Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.).

Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića.

Nakon odlaska Dr. Ante Pavelića u emigraciju. Mile Budak preuzima vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blisko surađuje s Vladkom Mačekom.

Krajem listopada 1929. biva Dr. Mile Budak uhićen od  zloglasne policije diktatora kralja Aleksandra. Tako da je zatvoren na 7 mjeseci zbog političke djelatnosti.

Slavko Ježić u djelu “Hrvatska književnost od Početka do danas 1100-1941, Zagreb 1944. Veli za Milu Budaka: “Zabavljen zvanjem i javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu 6-siječanjska diktatura kralja Aleksandra, 1929. nije dala dovoljno slobodnog vremena, zatvorivši ga bez istrage.”

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941.  izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik.

Nakon niza djela: “Pod gorom” (1930); “Raspeće” (1931);  “Na ponorima” (1932); “Opanci dida Vidurine” (1933). Matica hrvatska  izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka “Ognjište” (1938). Te iste godine objavljen je i roman “Direktor Križanić”. Pa onda “Rascvjetana trešnja”, “Na Veliki petak”, “Musinka”(1941), “Ratno roblje”, “Na vulkanima” i “San o sreći” (1942).

MILE BUDAK ATENTAT

Uvečer 7. lipnja 1932. godine, dakle u jeku srpske kraljevske diktature izvršen je na Milu Budaka policijski atantat. Iz kojega je teško izranjavan  jedva izvukao živu glavu.

Tajni agent režima pokušao mu je batinom smrskati glavu. Kao što će to kasnije učiniti hrvatskome učenjaku, istaknutome albanologu Milanu Šufflay-u. /^{svakako pogledajte video o Milanu Šufflay-u klikom na link/}

Iako teško ranjen, Budak je izbjegao smrti. Zločinačke namjere srpskog dvora nisu se ispunile. Odlazi zbog toga u emigraciju. Gdje se pridružuje Ustaškome pokretu Dr. Ante Pavelića, s kojim je i prije surađivao kao istaknuti pravaš.

Budak se vratio u domovinu 1938. godine. Kad je ustaška djelatnost u Italiji  i u Njemačkoj bila zabranjena. U skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića. Da se uspostavi  savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije  s nacifašističkom Osovinom  Berlin –  Rim.

Dok je Milan Stojadinovć poljupcima s Hitlerom i Mussolinijem potvrđivao savezništvo srpskog nacifašizma s Osovinskim nacifašizmom. Antifašist i antikomunist Dr. Ante Pavelić je ispaštao u talijanskome zatvoru pišući djelo Strahote zabluda, hrvatski ustaše. Buntovnici protiv beogradskog nacifašizma nosili su svoju hrvatsku sudbinu izolirani na talijanskome pustom otoku.

Zar iz ovoga hrvatski jugokomunisti ne vide da je Srbija, a ne Hrvatska uvodila i sprovodila nacifašizam na prostoru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije. Pod čijom diktaturom je stenjao hrvatski narod.

Ustaški pokret protiv  nacifašističke Kraljevine Jugoslavije su Srbi  proglasili fašističkim, Jugohrvatski komunisti  su tu velikosrpsku optužbu prihvatili i njome opterećuju i danas sav hrvatski narod. Čime ga na samo vrijeđaju, nego ubijaju ustanički duh naroda, kao najpotrebniju i najsvetinjskiju opciju za ustanak protiv svakoga zla.

Srbija je rodila autoktoni nacifašizam i pridružila mu je osovinski nacifašizam, a Hrvatskoj je to strašno zlo nametnuto.

Djelovanje

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak  od 5. do 7. studenoga u Zagrebu,  u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene “Zagrebačke  punktacije”. Potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju.

Početkom 1934. u Berlinu, gdje je čelnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godišnjak “Nezavisna hrvatska država”. U svibnju 1934.  izlazi mu u SAD-u, u izdanju “Hrvatskog kola". Politička rasprava “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu”. U kojoj opisuje gorko hrvatsko iskustvo u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji. Predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod. Jer srpska politika ne prihvaća, gazi i čak kažnjava svaki pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja pregovorima Hrvatske sa Srbijom.

Dr. Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom te je uz Marka Došena jedini doglavnik imenovan prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske .

Početkom listopada 1934. godine, nekoliko dana prije atentata na diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, Dr. Pavelić ga hitno poziva u Italiju, gdje jedno vrijeme sa ženom živi u zajedničkome kućanstvu s Pavelićevom obitelji.

Deseti siječnja 1935. imenuje Dr. Pavelić doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji.

Na Liparima boravi od siječnja 1935. do početka veljače 1937. godine, kada je razriješen dužnosti zapovjednika logora.

Kraće vrijeme živi Dr. Mile Budak u Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate romane: Ognjište, Na vulkanima,  i Rascvjetana trešnja (III. i IV. dio).

U okviru procvata odnosa između Italije i Jugoslavije, nakon Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937. godine i nakon sastanaka predsjednika Jugoslavenske vlade Dr. Milana Stojadinovića s talijanskin fašističkim  državnicima, sredinom lipnja 1938. u Villa d’Este, vraća se Dr. Mile Budak u Zagreb, bez dogovora s Dr. Antom Pavelićem.

U Zagrebu Dr. Budak organizira zajedno sa Slavkom Kvaternikom domovinski Ustaški pokret i postaje mu politički predvodnik.

Početkom veljače 1939. godine pokreće Mile Budak tjednik Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta.

U Zagrebu sastaje se Dr. Mile  Budak dvaput s Dr. Vladkom Mačekom i izražava podršku politici HSS-a. Na njihovom trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom zbog njegova nastojanja da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom jer s neprijateljem, koji te tlači ne možeš stvarati prijateljstvo  na takvoj osnovi.

Zato napada politiku vodstva HSS-a, ali se istovremeno zalaže za sudjelovanje na izborima 11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade dijela desnice oko publikacija “Nezavisnosti”  i “Hrvatskog borca, ali i “Hrvatskog dnevnika” glasila HSS-a.

Povodom Sporazuma Cvetković – Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom “Lajbek je zakopčan”, u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

27. veljače 1940. Dr. Mile Budak je uhićen, ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.)  pušten iz zatvora radi djece te je živio pod strogim policijskim  nadzorom.  Početkom ožujka 1941. narušenog zdravlja odlazi u bolnicu, gdje je krajem mjeseca operiran pa je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao uskrsnu čestitku Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod naslovom. “Uz radosnu zvonjavu Uskrsnih zvona, uskrsnula je Nezavisna Drćava Hrvatska!”

Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Prema sigurnim dokazima štitio je nepoćudne i komunistički usmjerene intelektualce od ekstremnih ustaša pa i samoga Miroslava Krležu.

Od 02. studenoga 1941. do 23. travnja 1943. bio je hrvatski veleposlanik u Berlinu, a od 23. travnja 1943. ministasr vanjskih poslova.

Posredovao je i sudjelovao audijenciji Miroslava Krleže kod poglavnika, Dr. Ante Pavelića, kojom prilikom  je Poglavnik pokušao privoliti Krležu na uključenje u kulturni život u NDH.

Tijekom 1944. više je puta Dr. Mile Budak predlagao Miroslavu Krleži da zajedno pokrenu časopis “Hrvatska”, ali je Krležin eho izostao.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Za života Mile Budak je član Društva Hrvatskih književnika (DHK od 1910) i predsjednik za vrijeme NDH.

U prosincu 1941. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU u Zagrebu.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrpski Beograd, optuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine.

MILE BUDAK - SUĐENJE

Tomislav JONJIĆ Zagreb, Stjepan MATKOVIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb UDK: 343.919(497.5)“1945“(049.2) 347.95(497.5)“1945“:32-051Budak, M.(049.2) Primljeno: 6. 5. 2013.

Autori odgovaraju na članak dr. sc. Josipa Jurčevića, koji je objavljen u Društvenim istraživanjima br. 4/2012, a u kojemu se tvrdi da nije do sada pronađena presuda Mili Budaku s prvoga poslijeratnog velikog suđenja (1945).

U ovome reagiranju autori ispravljaju tu tvrdnju i utvrđuju više nepoznatih činjenica koje se odnose na suđenje Budaku i većem broju visokih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske.

U svojem inače korisnom radu o djelovanju jugoslavenskih komunističkih vojnih sudova, dr. Josip Jurčević, u kontekstu napomene da su akteri i suvremenici očito sustavno izbjegavali potanje govoriti o toj mračnoj stranici hrvatske i jugoslavenske povijesti, spominje i presudu protiv dr. Mile Budaka.

Ne tvrdi pritom da ta presuda ne postoji, nego oprezno – pozivajući se na zbirku članaka o Budaku koju je priredio Darko Sagrak – tvrdi kako "izvorna presuda još nije pronađena" (Jurčević, 2012, str. 1010). U stvarnosti je "presuda protiv M. Budaka" i pronađena i objavljena, a njome nije osuđen samo Budak nego čak deset osoba.

Više detalja o suđenju Mile Budaku

Naime, nakon žurno i vrlo sumarno provedene istrage i saslušanja osumnjičenika bez nazočnosti branitelja, javni tužitelj Hrvatske podigao je 1. lipnja 1945. optužnicu br. K. 68/ 1945.

Optužnica je protiv dr. Mile Budaka i devet visokih političkih, pravo sudnih i vojnih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske koji su bili isporučeni: Pukovnika Jurja Juce Rukavine, predsjednika Prijekoga suda dr. Ivana Vidnjevića, predsjednika Hrvatske državne vlade, dr. Nikole Mandića, te ministara dr. Julija Makanca, Nikole Steinfela i dr. Pavla Cankija, kao i ustaškoga doglavnika Ademage Mešića, generala Lavoslava Milića i glavara građanske uprave u oslobođenoj Dalmaciji, dr. Bruna Nardellija.

Svima je stavljeno na teret: da su osnovali "protunarodnu terorističko-izdajničku organizaciju 'Ustaša', odnosno naknadno istoj pristupili ili bili sa njom usko povezani", pa su time počinili zločin veleizdaje protiv vlastitog naroda; da su "kao rukovodioci, prvaci, podstrekači, pomagači (...) inspirirali, organizirali i sudjelovali u izvršenju" velikoga broja zločina, od kojih je znatan broj poimence, ali vrlo općenito, naveden (Petrinović, 2002). Vojdrag Berčić, koji je kao nesvršeni student prava bio istražitelj i Budaku i Mandiću, ustvrdio je kasnije da su svi optuženici imali "svoje odvjetnike" (Rašeta, 2004, str. 46–47).

Ta je tvrdnja uglavnom netočna.

Osumnjičenici nisu imali branitelje tijekom istrage, a ni pošto je optužnica podignuta, njihovo se pravo na obranu nije poštovalo. Poznati zagrebački odvjetnik dr. Ivo Politeo u svojim nedatiranim, ali očito naknadnim, bilješkama zapisao je: "Dana 30. svibnja 1945. obaviješten o izboru braniteljem, 1. lipnja primio optužnicu, pročitao nju i spise i imao opći zajednički razgovor u zatvoru sa svim optuženicima (osam, odnosno devet).

Rasprava 2. lipnja nije započela, jer je odgođena zbog nezgode jednoga člana vijeća." (HR- -HDA-416, Odvjetnička pisarnica Ivo Politeo, k. 3, spis: Mile Budak – proces 1945., nereg. i Štajduhar, 2002). Iz toga proizlazi da je Politeo branio najmanje osam, a vjerojatno čak devet od ukupno deset optuženika. I pravno neukoj osobi posve je jasno da su time prekršena njihova osnovna prava, jer su njihovi interesi mogli biti (a nesumnjivo i jesu bili) bar u djelomičnoj koliziji, pa ih nipošto nije smio braniti jedan branitelj, čak i da mu je ostavljeno dovoljno vrijeme za pripremu.

Bilješke

U svojim bilješkama Politeo ne spominje nikakve kasnije konzultacije s bilo kojim od optuženika nakon toga petka, 1. lipnja 1945., nego navodi da je "petoga lipnja obaviješten da će sutra biti rasprava" (HR-HDA-416, Politeo). Zato možemo samo nagađati je li mu daljnja priprema obrane u dogovoru s branjenicima onemogućena. (Što je prilično vjerojatno kad se ima na umu da su Politeove konzultacije s nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem godinu i pol kasnije bile također vrlo ograničene). Ili ju je on sam smatrao nepotrebnom. Glavna rasprava doista je i održana toga 6. lipnja, ali nije sasvim jasno tko je zastupao optužbu.

Član sudskoga vijeća Gabro Divjanović nimalo ne dvoji oko toga da je tužitelj na glavnoj raspravi bio upravo Jakov Blažević, pa dodaje da je on, skupa s Josipom Hrnčevićem, vodio "sve u vezi suđenja Budaku i drugim ustaškim ministrima" (Tuđen, 1990).

I Berčić tvrdi da je optužnicu zastupao Blažević, a da mu je asistirao Drago Desput (Hudelist, 2003). Iz Politeovih bilježaka također proizlazi da je tužitelj na glavnoj raspravi bio Blažević (HR-HDA- -416, Politeo, k. 3).

ISTINA

Međutim, iako se u Tanjugovu izvješću sa suđenja, objavljenom 7. lipnja u jugoslavenskom tisku, citiraju oštre optužbe i replike koje je optuženicima i obrani upućivao javni tužitelj Blažević, on je nakon 1990. izričito poricao da je zastupao optužbu u tom predmetu (Štajduhar, 2000).

Još zanimljivije je da je petnaestak godina ranije tvrdio kako Budak i družina uopće nisu suđeni u Zagrebu nego pred Vojnim sudom Generalštaba Jugoslovenske armije u Beogradu.

U skladu s time, u svoju knjigu – u koju su uvršteni njegovi tužiteljski govori s velikih poratnih postupaka – nije unio baš ništa skopčano sa suđenjem Budaku i družini (Blažević, 1976, str. 120 i dr.).

Doista je teško objasniti takve Blaževićeve tvrdnje, jer je proces Budaku i nekolicini najviših dužnosnika NDH bio u političkom pogledu prvi i najvažniji poratni proces sve do suđenja nadbiskupu Stepincu, a Blažević je u vrijeme objavljivanja svoje knjige, pa i kasnije, dao čitav niz izjava i razgovora u kojima je zastupao stajališta što nedvoumno potvrđuje da se svoje poratne tužiteljske uloge nije sramio niti je o njoj izbjegavao govoriti.

GLAVNA RASPRAVA

Glavna rasprava u postupku protiv Budaka i ostalih provedena je iznimnom brzinom, bez ozbiljnog izvođenja dokaza i saslušanja svjedoka. Ovako ju je u svojim kasnijim bilješkama opisao Politeo: "Šestoga lipnja 1945. rasprava od osam ujutro do 13,30, nastavak u 15 sati, svršetak oko 20, proglašenje oko 20,40, čitanje presude od 20,40 do 21,15. Predsjedao sudski pukovnik Hrnčević, članovi vijeća major Divjanović i kapetan Ranogajec. Javni tužilac Jakov Blažević." (HR-HDA-416, Politeo, k. 3).

Naravno, osuda se znala unaprijed. Član sudskoga vijeća Gabrijel Divjanović izjavio je šezdesetak godina kasnije kako se ne sjeća da je uopće čitao spis, dodajući da on ionako nije "imao osobitih ingerencija" i da je Budaku postavio "nekoliko pitanja više reda radi" (Tuđen, 1990; Sagrak, 2006, str. 481–483). O tome kako je doista teklo suđenje još rječitije i očito preciznije od njegovih kasnijih bilježaka govori jedno Politeovo pismo iz srpnja 1946. godine.

To je pismo napisano, dakle, malo više od godine dana nakon suđenja, dok je Politeovo sjećanje bilo još svježe.

Na početku srpnja 1946. on je, naime, primio pismo. Koje mu je 27. lipnja te godine uputio splitski odvjetnik dr. Ivo Tartaglia. U pismu je stajalo: "Dragi kolega Politeo Gđa Rita Nardelli, čijeg ste supruga vi branili na kaznenoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu. Zamolila me da joj sastavim molbu za pomilovanje. Obećao sam da ću to učiniti, ne kao odvjetnik, već kao 'prijatelj i čovjek'.

Ali Rita Nardelli nema nikakvih podataka o postupku. Pa me uputila da vas zamolim da mi date barem najnužnije podatke, koji je naslov suda. Ako imate optužnicu i osudu, pošaljite mi to, kako bih imao podatke kome treba uputiti molbu.

" Na tu je molbu Politeo odvratio pismom od 1. srpnja 1946. U kojem navodi da molbi može tek djelomično udovoljiti: "O zatraženoj presudi mogu Vam vrlo malo saopćiti. Jer nisam mogao držati ni jednu ispravu, pače ni optužnicu, u koju sam imao samo uvid do konca procesa. Sudio je Vojni sud II. Armije dne 6. lipnja p. g. Rasprava protiv sve desetorice trajala je od jutra 8 sati do navečer 9 sati. Kada je presuda samo proglašena, ali mi pismeno nije saopćena.

Svjedočenje odvjetnika

Prema tome ne znam ni oznaku spisa. Suđeni su zbog djela veleizdaje i ratnog zločinstva po Vojnom zakonu. I to Nardelli na kaznu robije u trajanju od 20 godina i na trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. Optužilo ga se što je kao građanski glavar Dalmacije i kasnije funkcionar ministarstva vanjskih poslova [!] surađivao s okupatorom i njegovim pomagačima. Branio se prisilom i upornim nastojanjem, da što više spriječi i umanji (…) koja su prijetila narodu od drugih.

Detalja inkriminacije ne mogu se sjetiti, mislim, da ih nije bilo mnogo i da nisu važni, jer je za osudu dostajala gore (…)menuta činjenica o njegovu odnosu prema ustašama i okupatoru. Mislim da vam je za molbu za pomilovanje to dovoljno jer se u njoj ionako ne možete upuštati u ocjenu suda, a olakotne okolnosti i razloge dostojnosti pomilovanja i onako će vam reći osuđenikova gospođa." (HR-HDA-416. Odvjetnička pisarnica Ivo Politeo.

Rukopisna ostavština I. Politeo, k. 16, spis: Nardelli (Bruno) Rita).

Iz toga jasno proizlazi da Politeo – kao branitelj većine optuženika nije imao na raspolaganju ni optužnice ni presude. Nije znao čak ni broj spisa, iz čega proizlazi da nije dobio ni zapisnik s glavne rasprave. Jer bi u zapisniku nužno bio naveden i broj spisa. Optužnicu je ipak čitao. Pritom je nemoguće sa sigurnosti ustanoviti je li mu optužnica s popisom dokaza uručena 1. lipnja 1945. Pa ju je on imao u posjedu bar do okončanja glavne rasprave 6. lipnja. Ili mu je ipak uručena tek u sudnici, pa ju je morao vratiti istoga dana. Vjerojatnijim se čini potonje, jer da je Politeo optužnicu imao punih šest dana, ne bi bilo razumno da je vlasti traže natrag. Jer ju je on u tom razdoblju lako mogao fotografirati ili načiniti njezin prijepis.

U svakom slučaju, iz toga bez ikakve dvojbe proizlazi da ni Politeo ni Nardelli, odnosno njegova supruga, ni na početku ljeta 1946. nisu raspolagali pismenim otpravkom presude. To ipak ne znači da on nije načinjen, iako je očito načinjen znatno nakon okončanja suđenja.

Jugoslavenski komunistički Vjesnik objavio je 7. lipnja 1945. da je Vojni sud II. armije dan ranije u Zagrebu osudio "veleizdajničku i zločinačku bandu dr. Milu Budaka i ostale ustaške glavešine".

U vijesti se navodi kako su "zbog veleizdaje i ratnih zločina" osuđeni na smrt vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine dr. Mile Budak, pukovnik Joso (sic!) Rukavina, predsjednik Prijekoga suda dr. Ivan Vidnjević; na smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine predsjednik ustaške vlade dr. Nikola Mandić, ministar dr. Julije Makanec, ministar Nikola Steinfel i ministar dr. Pavao Canki, dok je na kaznu doživotne robije osuđen ustaški doglavnik Ademaga Mešić, a general Lavoslav Milić i "ustaški guverner Dalmacije" dr. Bruno Nardelli na kaznu robije u trajanju od 20 godina.

I potonjoj trojici izrečena je mjera trajnoga gubitka građanske časti te konfiskacija imovine (Vjesnik, 1945, br. 41). Sutradan je isti list objavio opširniji, nepotpisani komentar te osude "ustaških zločinaca. Doglavnika, ministara i funkcionara", ukratko donoseći navode "iz teške optužnice koju je podnio javni tužilac Hrvatske Jakov Blažević" te se izrugujući optuženicima zbog kukavičkoga držanja i prebacivanja odgovornosti na druge. Jedino je L. Milić, piše Vjesnik, priznao odgovornost i čak počeo plakati (Vjesnik, 1945, br. 42).

Iz Politeovih bilježaka, međutim, ne proizlazi da bi se optuženici držali "kukavički".

Osim što nisu dobili presudu, nema nikakve dvojbe da optuženici nisu imali ni pravo na žalbu. Berčić je, doduše, ustvrdio da su svi optuženici, osim Vidnjevića, htjeli izjaviti žalbu (Hudelist, 2003, 89). No za to nije bilo ni vremena ni mogućnosti, jer postupak nije ni bio dvostupanjski, a k tome bi žalba pretpostavljala pravodobnu izradbu pisanog otpravka presude. Ipak je moguće da su optuženici (ili bar dio njih) pokušali tražili pomilovanje.

Po navodima Gabrijela Divjanovića, svi optuženici, osim Vidnjevića, to su i učinili (Tuđen, 1990). No ni za ovo nema nikakva dokaza: nikad nije pronađen nikakav pisani trag ni navodne molbe za pomilovanje, a ni odluke o njoj, pa se može samo nagađati je li molba u noći sa 6. na 7. lipnja 1945. uopće upućena i je li u vezi s njom donesena ikakva odluka. Nije pronađen ni zapisnik s glavne rasprave ni zapisnik o vijećanju. A kako proizlazi iz Tanjugove vijesti od 7. lipnja, osuda nad osuđenima na smrt izvršena je u ranim jutarnjim satima 7. lipnja 1945. godine (Krizman, 1986; Jareb, 1990).

Prema objavljenoj osudi, M. Budak je trebao biti obješen.

Međutim, prema rukopisnome popisu smrtnih presuda Vojnog suda Komande zagrebačkoga područja, koji obuhvaća razdoblje od 12. svibnja 1945. do 22. veljače 1946., osuda nad njim izvršena je strijeljanjem ("Smrtne presude Vojnog suda Komande zagrebačkog područja", u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946. Dokumenti: Zagreb i središnja 373 Hrvatska, 2008)

Ukratko, budući da ni trinaest mjeseci kasnije, potkraj lipnja 1946., supruga B. Nardellija ni njegov branitelj nisu raspolagali presudom. Pa čak ni njezinim brojem, može se s velikim stupnjem sigurnosti zaključiti da osuđenicima pismeni otpravak osude nikad nije uručen. Ona je očito izrađena naknadno, dugo nakon egzekucije osuđenih na smrt. I to najvjerojatnije za potrebe postupka konfiskacije imovine osuđenika, a ne za potrebe kaznenoga postupka. No presuda je sačuvana u najmanje dva primjerka. Jedan prijepis sačuvan je u Državnome arhivu u Zagrebu, u fondu koji se odnosi na konfiskacije i to u spisu Nikole Mandića (DAZ, kutija 472)

U istome spisu nalazi se podatak da se u Budakovu kuću na Josipovcu br. 19 uselio predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor. Te popis svih zatečenih predmeta pronađenih u toj kući. Kao i u kući obitelji Budak u Rimu br. 98 s pripadajućom gospodarskom zgradom.

Drugi primjerak presude protiv M. Budaka i družine nalazi se u Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Javnog tužiteljstva (HR-HDA, fond Javno tužiteljstvo, kut. 130). Ona je i objavljena dvije godine nakon što je nastala Sagrakova zbirka tekstova o Budaku. Odnosno pune četiri godine prije Jurčevićeva članka. Pod naslovom "Presuda Vojnog suda II. Jugoslavenske armije u Zagrebu visokim dužnosnicima NDH dr. Mili Budaku i dr." (dok. 115, str. 417.-422.) u svoj zbornik dokumenata Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.

Dokumenti: Zagreb i središnja Hrvatska uvrstili su je priređivači zbornika: Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević i Zvonimir Despot.

epovijest.com

IZVORI:

Državni arhiv u Zagrebu (DAZ): fond Narodni odbor grada Zagreba, dosje Mandić, Kotarski sud Zagreb, spis Mile Budak, kut. 472.

Hrvatski državni arhiv (HDA): fond Javno tužiteljstvo, Presuda Mili Budaku i drugima, kut. 130. HDA: 416 – fond Odvjetnička pisarnica Ivo Politeo, k. 3, spis: Mile Budak – proces 1945., nereg. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.

Dokumenti:

Zagreb i središnja Hrvatska (2008), prir. V. Geiger i sur., Zagreb-Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, dok. 90., str. 347. LITERATURA Blažević, J. (1976). Tražio sam crvenu nit. Zagreb: "Zagreb". Hudelist, D. (2003, 1. kolovoza). Partizanski malj za ustaške ministre. Razgovor s Vojdragom Berčićem. Globus, 14(br. 660), 82–89. Jareb, J. (1990). Prilog životopisu Dra Mile Budaka (Sv. Rok, Lika, 30. kolovoza 1889. – Zagreb, 7. lipnja 1945.), Mile Budak: pjesnik i mučenik Hrvatske. U V. Nikolić (ur.), Spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja 1889-1989 (knj. XVI, str. 21–95). Barcelona – München: Knjižnica 374 Hrvatske revije.