Zločini Armije RBiH nad Hrvatima, samo u Srednjoj Bosni pripadnici ARBiH ubili su 1051 hrvatskog civila, od toga 121 hrvatsko dijete. Stradanja Hrvata u mjesecu lipanj 1993. donosi vam #epovijest.
LIPANJ, SJEĆANJA NA HRVATSKE ŽRTVE U BiH
Sukobi između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka počeli su u jesen 1992. godine. Do tada su se i hrvatski i muslimansko-bošnjački narod skupa borili protiv zajedničkog velikosrpskog agresora.
Tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba više od 1600 Hrvata izgubilo je život u ratnim zločinima (onako kako međunarodna zajednica definira ratni zločin).
Među onima koji su život izgubili u masovnim zločinima bilo je i 1088 civila.
Za vrijeme sukoba Armije RBiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo ili prognano 144.000 Hrvata.
U tom broju nisu obuhvaćeni Hrvati izbjegli iz Sarajeva i nekih drugih mjesta, u kojima nije bilo izravnog ratnog sukoba.
Opće je prihvaćeno da je iz Lašvanske doline izbjeglo ili prognano preko 66.000 Hrvata.
Samo u Srednjoj Bosni pripadnici ARBiH ubili su 1051 hrvatskog civila, od čega 121 hrvatsko dijete.
Premda postoje fotografije i i videozapisi koje pokazuju i dokazuju tko je ta nedjela napravio. Ti ratni zločinci danas mirnije se kreću nego Hrvati koji u BiH u praksi nemaju osnovna ljudska ni politička prava.
RATNI ZLOČINI ARMIJE RBiH NAD HRVATIMA
Pokolj u Čuklama
Čukle (Travnik) - ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO 8. lipnja 1993.
Pokolj u Čuklama bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. 8. lipnja 1993. u hrvatskom selu Čuklama kod Travnika ubili su 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
Već mjesec prije prije napada mještani Hrvati nisu se smjeli slobodno kretati. Na prometnicama ka Travniku i Zenicu bile su barikade. Muslimani iz Gornjih Čukla, nisu htjeli niti razgovarati s Hrvatima. Svjedoci govore da su Muslimani okretali glave od Hrvata. Zbog nesigurnosti i straha za svoje živote, Hrvati iz Čukla su iseljavali mjesec-dva prije napada muslimanskih snaga.
Kako se je sve dogodilo
Postrojbe Armije RBiH i travničkog MUP-a su oko četiri sata ujutro 8. lipnja 1993. napale selo. Skupina od desetak vojnika HVO-a bezuspješno je branila selo. Tek oko sedam sati ljudi su mogli iz skloništa i bježali su ka šumi. Hrvati su bježeći naišli na susjede Muslimane te strance, u odorama Armije RBiH, namazani blatom i bojama. Vojnici su postrojili hrvatske civile za strijeljanje.
Nakon predstave s lažnim strijeljanjem tjerani su kroz šumu. Vodili su ih po ispitivanjima. Agresori su ubili civile: Vinka Jankovića, Tomu Stojaka, Dragana Marijanovića, Ivo Lauš, Franjo Stojak, Berta Kozina, Mara Gazibarić, Ivo Galić i jedan neidentificirani stariji civil. Pokopani na raznim lokacijama po selu. Ubijeni zarobljeni hrvatski branitelji su Fabijan Lauš, Zlatko Marijanović, Drago Erić, Pero Kozina, Pero Kolenda, neindentificirani mlađi muškarac, Branko Mrkonja, Miroslav Kozina, Anto Stojak, Kazimir Kozina. Preostali Hrvati bili su zatočen u zaselku Gornjim Čuklama, u selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići (gdje je bio mudžahedinski logor).
U napadu su muslimanski agresori spalili 32 kuće, u jedanaest kuća su se uselili Muslimani-Bošnjaci, u preostale kuće i gospodarske objekte su provalili i opljačkali. Nakon pokolja u Čuklama, uslijedili su pokolji u Orašcu, Ovnaku (27 Hrvata), Brajkovićima, Podovima i Krpeljićima.
Pokolj u Krpeljićima
Krpeljići (Travnik) - ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu, 8. lipnja 1993.
Pokolj u Krpeljićima bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga pred kraj bitke za Travnik. 8. lipnja 1993. u hrvatskom selu Krpeljićima kod Travnika ubili su 7 civila. Tijela ubijenih Hrvata u selu je pronašao UNPROFOR, prebacio ih u Guču Goru i pokopao u crkvenom dvorištu. Zbio se istog dana kao i pokolj u Čuklama.
Pokolj u Maljinama
Maljine (Travnik) - na lokalitetu Bikošima strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina, 8. lipnja 1993.
Pokolj u Maljinama bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom sukobima s Hrvatima u dolini Lašve. Dana 8. travnja 1993. u hrvatskom selu Maljinama kod Travnika na lokalitetu Bikoše strijeljali su 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Tragove zločina pokušali su prikriti, što je uočeno pri iskapanju tijela iz masovne grobnice. Primijećeni su tragovi naknadnih zahvata.
Posmrtni ostatci žrtava ekshumirani 1996. i 2001. godine ekshumirani su posmrtni ostatci ubijenih Hrvata iz dviju masovnih grobnica u mjestu Bikošama. 18 hrvatskih žrtava ratnog zločina ekshumiranih u ta dva puta identificirani su DNK analizom te poslije potvrdom članova obitelji 17. rujna 2018. u prosekturi groblja Prahulja u Travniku. Identificirana su tri brata Balta - Anto, Nikica i Jozo, starosti od 21 do 34 godine, te dvoje braće Baraća: Bojana koji je imao 22 godine i maloljetni Davor, tad 17-godišnjak. Također su identificirani otac i sin Bobaš - Niko i Goran, tad 22-godišnjak. Identificirani su posmrtni ostatci koji nekog od braće Tavić - Mije ili Jakova, ali nije se moglo točno utvrditi kojem od braće, jer je nađen samo dio tijela.
Pokolj u Vitezu
Vitez - od granate ispaljene s položaja ARBiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina. 10. lipnja 1993.
Pokolj u Vitezu bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 10. lipnja 1993. godine. Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine ispalili su granatu na dječje igralište u Vitezu, pri čemu je poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.
Sve je isplanirano
10. lipnja 1993. u Vitezu, oko 20 sati i 45 minuta, doletjela je granata s položaja tzv. Armije RBiH, kalibra 120 mm, i pala dva metra od 14-ero djece u igri na dječjem igralištu. Na licu mjesta je poginulo petero, a u bolnici od posljedica ranjavanja troje djece u dobi od 9 do 15 godina. Ostalih šestero djece je bilo ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome što su roditelji svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući.
Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža. Na težini zločina daje činjenica da je dan ranije sastavljen sporazum o prestanku sukoba između sukobljenih strana, koji su potpisali u Kiseljaku general Milivoj Petković (načelnik Glavnog stožera HVO) i general Rasim Delić (načelnik Glavnog štaba Armije BiH), a u kalendarskom danu kad je zločin počinjen, nekoliko sati prije zločina, sporazum je proširen i potpisan i stupio je na snagu. Za počinjeni zločin još nitko nije procesuiran. S koliko su nesklonosti Hrvatima pojedini inozemni mediji izvješćivali, pokazuje primjer jedne švicarske televizije koja je za nekoliko dana objavila laž da je riječ o događaju gdje su “Hrvati pobili muslimansku djecu”.
Postoji li slučajnost u ratu ?
Kontroverzna je činjenica da su se poginula djeca inače svakodnevno igrala s muslimanskom djecom, koja se na dan masakra nisu došla igrati. Stoga se sumnja, da su bila upozorena na vjerojatno isplanirani napad.
- Sanja Garić (1975.)
- Milan Garić (1981.) - brat Sanje Garić
- Dragan Ramljak (1978.)
- Dražen Čečura (1978.)
- Boris Antičević (1983.)
- Sanja Križanović (1978.)
- Augustina Grebenar (1984.)
- Velimir Grebenar (1981.) - brat Augustine Grebenar
Pokolj u Kraljevoj Sutjesci
Kraljeva Sutjeska (Kakanj) - ubijena 4 civila i spaljene kuće.13. lipnja 1993.
Pokolj u Kraljevoj Sutjesci bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 13. lipnja 1993. u hrvatskom mjestu Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja. Ubili su 4 civila i spalili hrvatske kuće.
Pokolj u Drenoviku
Drenovnik (Kakanj) - ubijeno 17 civila žene, djeca i starci, 13. lipnja 1993.
Pokolj u Drenoviku bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 13. lipnja 1993. u hrvatskom selu Teševu, na lokalitetu Drenoviku, istočno od Kaknja, u prostoru Kraljeve Sutjeske. Ubili su 17 civila: žene, djecu i starce.
Ubili su ih pripadnici MOS-a Kakanj i pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH oko 10:30 na krajnje okrutan način. Nakon napada muslimanskog MOS-a na sela Kovače i Brdariće kod Kaknja, skupina od 16 seljaka Hrvata izbjegli su u pravcu Teševa. Oko 10:30 stigli su u Drenovik.
Naišli su na bijeli UN-ov oklopljeni transporter koji je došao iz pravca Ričice, sela Muslimana. Na zaprepaštenje civila, umjesto tobože neutralnih unproforaca izašli su vojnici s MOS-ovim oznakama, obojenih lica, dvoje ih je nosilo zelene beretke i jedan je imao tamne naočale. Prema svjedoku, govorili su zeničkim dijalektom a jedan je govorio nekim stranim jezikom. Hrvatski seljaci skrili su se u garaži. Pripadnici MOS-a pucali su na garažu i tad su ranili šestero seljaka. Najmlađe su žrtve imale 12 i 13 godina. Zatim su muslimanski vojnici zapovijedili civilima izaći iz garaže i leći na tlo. Čim su polegli, vojnici su pucali po njima. Tad su ubili četvero seljaka.
Kako su ubijeni
Ubijeni su Jagoda Jurić, Juro Jurić, Ljubomir Jurić i Ivo Markanović (upucan u glavu iz neposredne blizine). Ranili su semdero seljaka. Najmlađa žrtva, opet ranjena imala je samo 13 godina. Muslimanski napadači izdvojili su žene i zatvorili ih u kuću. Zločinci nisu dopustili dati nikakvu medicinsku pomoć ranjenim civilima. Sedam zatočenih žena u kući bile su ranjene.
Pripadnici muslimanskih snaga pobili su sve ranjene muškarce ispred garaže. Ubijeni su Stjepan Jurić, Marinko Jurić, Dragan Jurić, Blaško Franjić. Nakon što su mosovci otišli, žene su izašle iz kuće i pošle ka selu Teševu.
Na putu su našli tijela četvero seljaka Hrvata iz Brdarića, tijela izrešetanih metcima. Ubijeni su: Janja Brdarić, Anđa Brdarić, Robert Brdarić (17-godišnjak) i Marko Brdarić. Prema svjedoku, istog dana u otprilike isto vrijeme ova MOS-ova skupina ubila je još četiri seljaka Hrvata iz Brdarića. Ubijeni su Mato Brdarić (18-godišnjak), Ivan Brdarić, Stjepan Brdarić i Franjo Brdarić. U krvavom pohodu u Drenoviku ukupno je ubijeno 16 seljaka Hrvata iz Kovača i Brdarića, a među više ranjenih dvoje ima ozbiljne ozljede. Nekoliko su leševa izmasakrirali.
U selu Drenoviku, općina Kakanj, vojnici Armije RBiH naišli su 13. lipnja 1993. na skupinu Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila, istjerali su ih na put, na njih otvorili vatru iz vatrenog oružja i ubili osam osoba, a više njih lakše i teže ranili. Ubijeni su mještani sela Kovača.
Tko su ubojice ?
Oko 10 sati u Drenovniku pored kuće Joze Andrića pripadnici VII. muslimanske brigade i pripadnici MOS-a rodom s područja Kaknja ubili su:
1. Jurić Juru sin Stjepana, rođen 1941. god. u mjestu Kovači općina Kakanj gdje je i stalno bio nastanjen, iz vatrenog oružja,
2. Jurić Stjepana sin Jure rođen 1972. god. u mjestu Kovači općina Kakanj gdje je i stalno bio nastanjen, iz vatrenog oružja,
3. Jurić Ljubomir sin Jure rođen 1972. god. u mjestu Kovači općina Kakanj gdje je i stalno bio nastanjen, iz vatrenog oružja,
4. Jurić Dragana sin Jure rođen 1963. god. u mjestu Kovači općina Kakanj (Stjepan, Ljubomir i Dragan su rođena braća i ubijeni su zajedno s ocem Jurom),
5. Marinko Jurić rođen 1974. god. sin Pave u mjestu Kovači gdje je i stalno bio nastanjen,
6. Jagoda Jurić kći Joze rođena 1952. god. u mjestu Kovači gdje je bila stalno nastanjena,
7. Ivo Markanović sin Franje rođen 1952. god. u mjestu Kovači gdje je i stalno bio nastanjen ubijen vatrenim oružjem,
8. Blaško Franjić sin Ive rođen 1953. god. u mjestu Kovači općina Kakanj gdje je bio stalno nastanjen.
Bez milosti
Za vrijeme pokolja jedna od preživjelih prepoznala je jednog od ubojica, kojem je samo znala prezime i da je rodom s područja Kaknja. Molila ga je da ih ne ubijaju, govorila mu da ih spasi jer je s njenim bratom išao u školu i mislila da bi ih taj Trako mogao zaštititi.
Pokolju je prisustvovala još jedna svjedokinja koja je tad ranjena u nogu. Treća preživjela svjedokinja bila je ranjena u leđa s 16 gelera od rasprskavajućeg metka i u ruku. Četvrta preživjela svjedokinja ranjena je u glavu i obje noge. Peta preživjela svjedokinja bila je teško ranjena iz vatrenog oružja, prebijene noge (otvoreni lom). Bio je tu još nekoliko preživjelih, te jedna svjedokinja u pokolju teško ranjena u nogu i još nekoliko ranjenih preživjelih svjedokinja. Jedna je bila s troje djece mlađe od 12 godina koje je vidjelo taj pokolj.
Samo je jedan punoljetni muškarac preživio ovaj masakr. Pobijeni Hrvati nisu bili pokopani najmanje 60 dana. Tjelesa ubijenih ležala su na mjestu masovnog ubojstva prepuštena vremenu i životinjama. Svjedoci i rodbina ubijenih tražili su od UNPROFORA da im omogući pokop ubijenih. Međutim UNPROFOR je odbio to obrazlažući time da im muslimanske vlasti i UNPROFOR ne mogu garantirati sigurnost dodajući da pokop ne dozvoljavaju muslimanske vlasti.
Ubijena nova skupina Hrvata
Isti pripadnici VII. muslimanske brigade, uz pomoć MOS-ovaca s područja Kaknja su nešto poslije oko 11 sati sati na putu od Bradarića do Teševa bliže Drenoviku pobili novu skupinu civila Hrvata:
1. Bradarić Marka sin Ante rođen 1930. god., u mjestu Bradarići općina Kakanj gdje je bio stalno nastanjen,
2. Bradarić Janju kći Avgustina i Anđe rođena 1930. god. u mjestu Bradarići (supruga od Bradarić Marka). Oboje su ubijeni iz vatrenog oružja. Marko je ubijen u potiljak, a Janja je mrtva masakrirana nožem naročito u predjelu leđa.
3. Bradarić Stjepan star oko 1947. god., sin Bože iz Bradarića gdje je bio stalno nastanjen,
4. Bradarić Ivo (brat od Stjepana) sin Bože rođen oko 1950. god. u mjestu Bradarići gdje je stalno bio nastanjen, ubijen iz vatrenog oružja,
5. Anđa Bradarić rođena 1947. god. u mjestu Teševo bila stalno nastanjena u Bradarićima (ista je supruga od Filipa Bradarića) u momentu ubojstva u naručju je imala unuče od 3 godine,
6. Bradarić Robert sin Franje rođen u Bradarićima općina Kakanj gdje je bio stalno nastanjen, star oko 16 godina ubijen iz vatrenog oružja,
7. Bradarić Mato sin Pere star oko 17 godina rođen u Bradarićima gdje je i bio stalno nastanjen (napomena tijelo od Bradarić Mate nije nikad pronađeno, a sva tri izvora navode da su muslimanski bojovnici njegovo tijelo odnijeli u selo Zagrađe, Kakanj misleći da je musliman i da su ga tu pokopali.
UNPROFOR BEZ REAKCIJE NA ZLOČINI ARMIJE RBiH NAD HRVATIMA
Francuski bataljun UNPROFORA bio je u blizini za vrijeme masakra nad civilima sela Kovači i Bradarići 13. lipnja 1993. godine. Pripadnici UNPROFORA bili su u mjestu Grmačama 200-300 metara od mjesta zločina, s dva oklopna transportera i vojnicima koji su šetali oko njih. Transporteri su bili stacionirani pored katoličkog groblja a više vojnika je bilo izvan transportera te su po svemu morali vidjeti rečene pokolje.
Istog dana pripadnici muslimanskih snaga iz Kaparovića, općina Kakanj, počinili su u Lijesci ratni zločin, ubivši dvojicu hrvatskih civila Filipović Marka sina Davorije rođena 1948. god. i Jurišić Jelenka sina Marijana rođen 1974. god. I istog je dana god. za vrijeme sukoba postrojbi Armije RBiH i postrojbi HVO-a nestala je Jagoda Franjičević iz Teševa supruga od Ive Franjičevića zvanog Načelnik stara oko 60. godina, na lokalitetu zvanom Živalji.
Osnovano se pretpostavlja da su ju ubili pripadnici MOS-a. U selu Balićima, općina Kakanj, muslimanski vojnici ubili su dvojicu hrvatskih civila, Miočević Mijo rođen 1930. god. i Duvnjak Jelenko rođ. 1974. god. iz vatrenog oružja. Veliki broj hrvatskih civila pripadnici muslimanskih snaga pobili su u selu Slapnica, Kakanj.
Pokolj u Slapnici
Slapnica (Kakanj) - ubijeno 9 civila, 16. lipnja 1993.
Pokolj u Slapnici bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 13. lipnja 1993. u hrvatskom mjestu Slapnici kod Kaknja. Ubili su 9 civila.
Pokolj u Busovačkim stajama
Busovačke Staje (Busovača) - ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine), 18. lipnja 1993.
Pokolj u Busovačkim Stajama bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 16. lipnja 1993. kod Busovačkih staja kod Busovače. Ubili su 22 osobe iz humanitarnog konvoja, 14 civila i 8 pripadnika HVO-a koji su pratili konvoj kroz područje Busovačke planine.
Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke staje, koje su 15. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile (vidi Pokolj u Busovačkim stajama).
Jedan skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se vratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoju koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane.
U tome konvoju bilo je 15 hrvatskih civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti. Dok su se odmarali, opkolili su ih pripadnici Armije RBiH. Ne znajući da su opkoljeni, krenuli su oko šest sati ujutro. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana.
Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Pripadnici Armije RBiH počeli su ih gađati i tromblonima, iz minobacača i to neprekidno tri sata. Tog dana na Busovačkim stajama ubijeno je 22 Hrvata.