Izrael i Palestina

„Zlo se vrača zlom“, dobro se zaboravlja iz primjera Izraela i Palestine

TRAGANJE ZA ISTINOM

"Svaki rat nosi ubojstva i ništa ne može opravdati nasilje nad civilima. Zato je dobro da se o temama rata piše objektivno i na razumljiv način. Ipak, koliko god se ne bi htio baviti „whataboutismom“, žalosti me neobjektivno izvješćivanje preko javnih medija koji nije zauzimao jasan stav o palestinskim civilima u Gazi, koji su pod blokadom 17 godina, zašto mediji ne govore ništa o ljudima koji su napadnuti u džamiji Al-Aqsa na njihov najsvetiji dan, nego se odlučilo o svemu šutjeti.

Smijemo li gledati na ove stvari u tišini i voditi se samo jednosmjernim informacijama kojima nas stalno izvješćuju ? Zašto je to tako i tko stoji u pozadini svega ovoga ?

Osjećam za potrebu kao i odgovornost da iznesem svoju analizu i svoje osobno mišljenje nakon svih pisanija po društvenim mrežama i uvjeravanjima kako su Izraelska ubojstva i pogubljenja Palestinskih civila opravdana.

Izrael je osvojio Zapadnu obalu i istočni Jerusalem u šesto dnevnom ratu 1967. godine, kada je osvojen i Pojas Gaze. Taj dio Jeruzalema je kasnije anektiran, što međunarodna zajednica nikada nije priznala.

Izraelsko - Palestinsko pitanje

Država Izrael nastala je na temelju Cionističkog pokreta i korištenje povijesne prilike za uspostavu neovisnosti, a opstala je na temelju pobjede u arapsko-izraelskim ratovima vođenim nakon Drugog svjetskog rata zahvaljujući trajnoj želji židovskog naroda za samostalnošću i političkom superiornošću izraleskog vodstva u odnosu na arapsko vodstvo u vođenju vojnih operacija.

Za pravo razumijevanje izraelsko – palestinskog pitanja potrebno je posegnuti u prošlost same regije jer je nužno naglasiti povijesni slijed i međusobnu želju jednih i drugih za stvaranje države te za uspostavom dominacije na zajedničkom teritoriju.

Općenito su Židovi tijekom svog postojanja u svim ciklusima kroz koje su prolazili povlačili paralelu s utjecajem Boga na sam događaj kojem su bili izloženi. Znali su za sve ono što je negativno i što su morali podnositi reći da je to kazna zbog toga što su se udaljili od Boga ili, još gore, da su ga izdali. S druge strane, islam kao religija, za razliku od židovstva, nije vezan za određenu državu, tj. nacionalni identitet, nego je posebnost islama u njegovu širenju na neosvojeni teritorij zbog čega muslimani vjeruju da je Alah upravo njima naklonjen jer nijedna se religija od svog ustoličenja u 7. stoljeću nije širila takvom brzinom.

Židovi i dolazak Islama

U Meki se 570. godine rodio prorok Muhamed kao začetnik islama. Svoje djetinjstvo proveo je s djedom i stricem s obzirom da mu je otac umro prije njegova rođenja a majka kada je imao samo šest godina. U dvadeset i petoj godini života ženi se sa četrdesetogodišnjom udovicom s kojom živi u Meki.

Prvo mistično iskustvo, prema predaji, doživio je kada ga je anđeo Gabrijel probudio iz sna i zapovjedio mu da čita iako je bio nepismen.

Uskoro mu se anđeo Gabrijel počeo javljati sve češće, a Muhamed je krenuo s propovijedanjem svojih poruka.

To je izazvalo veliki revolt kod stanovnika Meke te Muhamed biva primoran pobjeći u tadašnji Jatrib, grad kasnije prozvan Medina.

Taj bijeg predstavlja ključni događaj u muslimanskoj vjeri te se od njega prema islamskom kalendaru i računaju godine.

Prema spoznajama Židovi su u Medini u to vrijeme bili vjerska manjina u pretežno arapskoj poganskoj zajednici. Oni su tada bili s arapskim plemenima u izrazito dobrim odnosima i u odnosu na njih živjeli su puno bogatije imajući vlastite vinograde i plantaže palma.

Muslimanski izvori već od početka boravka proroka u Medini navode slučajeve židovskog neprihvaćanja Muhameda kao proroka što dovodi do zaoštravanja međusobnih odnosa.

Iz toga ranog razdoblja Muhamedova boravka u Medini ostala je zabilježena bitka kod zdenca na Badru kada je Muhamed svladao nadmoćnijeg protivnika Kurejšite iz Meke te na taj način izvolijevao „prvi poraz koji je Bog nanio nevjernicima“ .

Tom su pobjedom bili impresionirani čak i nevjernici u Meki, ali jedina zajednica koja nije ostala impresionirana bila je ona židovska.

Samo četiri mjeseca od te bitke dolazi do sukoba između Muhameda i malog, ali izrazito bogatoga židovskog plemena Banu Kajnuka iz razloga što su potonji odbili preobratiti se na islam. Bio je to prvi islamsko-židovski sukob u povijesti .

Ubrzo se Muhamed uspijeva obračunati i s preostalim židovskim plemenima te ih uspješno istjerati iz Medine. Prvi sukob muslimana s kršćanima bio je u Siriji kod mjesta Mu'tah gdje je muslimanska vojska pretrpjela poraz. Muhamed je u to vrijeme obećao Meki desetogodišnji mir, ali je izazvan sukobom dva plemena Banu Bakr i Banu Khuza odlučio prekršiti dano obećanje.

Na taj način dolazi u Meku u kojoj ga dočekuju stanovnici nespremni za rat. Muhamed je doslovce ušetao u Meku bez otpora, ni na jednoj strani nije bilo žrtava. Velik je dio Kurejšita koji je zatečen u Meki prihvatio Muhameda za Alahova poslanika te se preobratio na islam. Kako su Kurejšiti bili vrlo cijenjeno pleme koje se gledalo kao na vodeće pleme, njihov prelazak na islam imao je za posljedicu da su mnogobrojna druga plemena učinila isto.

Muhamed umire 632. godine, a u islamu je ostalo zapisano njegovo posljednje upozorenje koje je dao svojim sljedbenicima: “Tako mi Alaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio.”

Upravo njegova posljednja želja da na Arapskom poluotoku ne ostanu dvije religije imat će dalekosežne posljedice za preostale Židove na Arapskom poluotoku. Slijedeći Muhamedovu želju, muslimani od tada vode sveti rat koji ima za cilj ratovati protiv nemuslimana sve dok se njihovo područje ne stavi pod vlast islama.

Osvajanjem Khajbera židovska naselja u Arabiji više nisu predstavlja neku posebnu zapreku širenju islama. Ratovi koji su uslijedili bili su teški za muslimane, a vođeni su protiv Grka, Perzijanaca i drugih arapskih plemena dok Židovi kao prijetnja polako, ali sigurno nestaju iz interesa muslimanskog svijeta.

Prvi veliki poraz muslimanska vojska doživjela je u bitki kod Poitiersa sto godina nakon Muhamedove smrti. Odnosi muslimanskog i židovskog naroda iz tog razdoblja posve su neočekivano bili vrlo bliski. Osvajanja koja je imala muslimanska vojska izvan Arabije i Židovima je donosila poboljšanje životnih uvjeta. Ponegdje su ta osvajanja značila prestanak brutalnog progona nad Židovima koji su bili pod kršćanskom vlašću.

Jedan događaj koji može posvjedočiti ove navode je svjedočanstvo prema kojem se Židovi raduju nakon što su Arapi ubili bizantskog časnika prilikom arapskog osvajanja Hebrona i Cezareje.

Ipak, postoje i oprečna saznanja o harmoničnim odnosima Židova i muslimana kao vjerskih zajednica u vrijeme širenja islama. Tako se spominje da su muslimani ubili oko 4.000 palestinskih seljaka „kršćana, Židova i Samarijanaca“ ili se ističe da su Židovi skupa s Bizantincima branili grad Gazu od muslimanskih osvajača.

Širenjem islamskog imperija kao kalifata u kojem su bile objedinjena vjerska i državna vlast bilo je potrebno stvoriti zakonski okvir koji bi sadržavao odrednice o ponašanju prema nemuslimanskom stanovništvu unutar samih granica imperija. Tradicionalno tumačenje donosi da su ti odnosi utvrđeni Omerovim paktom. To je, prema predaji, dokument koji je sadržavao sporazum postignut između kalifa Omera i jeruzalemskog patrijarha Sofronija.

Sukladno tom dokumentu muslimanima je pripao Jeruzalem, a kršćanima je potvrđen status zaštićene manjine. U tom sporazumu pogled muslimana prema kršćanima i Židovima je potpuno izjednačen.

Bit je Omerova pakta u tome da su njime nemuslimanskom stanovništvu zajamčeni redom život, vlasništvo i pravo bogoštovlja dok su oni obavezni plaćati poseban porez.

Apsolutno je bilo zabranjeno i Židovima i kršćanima graditi svoje bogomolje tj. sinagoge i crkve, ići u procesije ili glasno moliti, a stil odijevanja morao im je biti takav da ih odjeća razlikuje od muslimana .

Glavna prepreka širenju islama bili su kršćani čije su vojske uspješno zaustavile njegovo širenje. Unatoč toj činjenici da su im kršćani nanosili najviše štete na bojnom, ali i političkovjerskom polju, u mnogim muslimanskim tekstovima tog doba i dalje su kao glavni neprijatelji muslimana označeni pripadnici židovske vjere. Vjerojatnost ovakvog gledanja na odnose prema Ži dovima i kršćanima zasigurno leži u činjenici da sukoba između kršćana i Muhameda nije. Smanjivanje židovske važnosti dolazi tek kasnije kada je većina židovskih zajednica već bila uništena ili imala status zimije.

Židovi su puno veću opasnost za islam predstavljali tijekom Muhamedova života kada su imali ekonomsku moć zajednica i vrlo velik vojni i politički utjecaj.

Dodatna dimenzija te židovske prijetnje islamskom svijetu dolazi od činjenice da su Židovi bili izrazito obrazovani posebice u odgovoru na teološka pitanja na koja Muhamed nije znao odgovor. Smanjivanjem židovskih prijetnja prema muslimanskim nastojanjima paralelno se povećavao utjecaj negativnog pogleda na kršćane.

Kršćani često bivaju ti koji postaju objektom muslimanskog nepovjerenja i neprijateljstva. Kršćani su često promatrani i kao skupina koja ima krivovjerje, ali ipak je na neki način dio Božje naklonosti. Na kršćane muslimani nisu gledali kao na kukavice ili nemoćne skupine nego su prema njima njegovali odnos pun opreza, prijezira i zabrinutosti.

U muslimanskom imperiju mnoge židovske zajednice su čak uspjele i prosperirati jer su Židovi prihvatili ulogu koja im je nametnuta te povučeni u svoje zajednice nisu čak niti pokušavali promijeniti imidž koji je o njima bio izgrađen. I dok su takvim načinom života u imperiju Židovi uspjeli čak i unaprijediti svoje zajednice u pojedinim mjestima, kao što su na primjer dijelovi središnje Azije, dolazi do potpunog nestanka kršćanskih zajednica u regiji.

Otpočinjanjem i odvijanjem križarskih ratova u dvanaestom stoljeću dolazi do nasilja kršćana prema Židovima i muslimanima.  ( Srednjovjekovni sveti ratovi u kojima su pretežito sudjelovali kršćanski vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva. Cilj im je bio oslobođenje svetog grada Jeruzalema od muslimanske vlasti, a trajali su oko 200 godina, u periodu između 1095. i 1291. godine.)

Samim time posljedično dolazi i do povezivanja islamsko-židovskog stanovništva te se stječe dojam da su islamsko-židovski odnosi idilični naspram zajedničkog neprijatelja. Općenito se ističe da je razdoblje između 900. i 1200. godine zlatno doba muslimansko-židovskih odnosa.

Upravo zbog toga doba uvriježen je i jedan mit koji se proteže i do dan danas, a to je da je suživot muslimana i Židova bio skladan tijekom cijele njihove zajedničke povijesti što se narušilo tek uspostavom izraelske države .

Kada se traže razlozi jednog prilično otvorenog odnosa prema zimijama u vrijeme imperija često se ističe kako je vjerojatno najvažniji razlog utjecaj ideje grčkog humanizma u korespondenciji sa smanjivanjem utjecaja religije na oblikovanje islamskih društava. Učestala putovanja u udaljene zemlje, napredak trgovine, stjecanje novih znanja i sposobnosti učinili su da se diljem islamskog svijeta otvore nova obzorja gdje se podjela na zimije i muslimane nije uklapala niti isticala.

Križarski ratovi

Iz tog razdoblja ističu se i pregovori sultana Al-Kamila i cara Fridrika II. Rezultat pregovora bio je sporazum od 18. veljače 1229. po kojem je križarima vraćen Jeruzalem. Dobili su ga pod uvjetom da ne izgrade nove obrambene bedeme i drugu fortifikaciju te da džamija Al-Aksa ostane izvan križarske ingerencije.

Pod kršćansku je vlast došao i Betlehem, Nazaret i uski priobalni pojas od Sidona do Jaffe Tim činom koji je dogovoren na rok od deset godina kršćanima je ponovno pripao Jeruzalem izuzev muslimanskih svetih mjesta na Hramskoj gori.

Kada se uzme u obzir da ni Al-Kamil ni Fridirk II. nisu bili fanatično predani svojoj vjeri može se lakše razumjeti kako je došlo do rješavanja ovog pitanja na miran način.

Njihova pak gledišta nisu dijelili pripadnici njihovih naroda pa dogovoreni mir sultana i cara nikada nije postao stvarnošću jer je odmah po saznanju o njihovu dogovoru došlo do sukoba muslimana i kršćana.

Jedno od najdramatičnijih razdoblja u muslimanskoj povijesti svakako je trinaesto stoljeće.

To se ponajprije odnosi na osvajanje Jeruzalema od strane križara kada su glavninu križarske vojske činili francuski, flandrijski i normandijski vitezovi. Križara je bilo oko 12.000 pješaka i oko 1.200 vitezova. Muslimanski zapovjednik križarima je ponudio otkupninu u zamjenu za slobodu što su oni i prihvatili.

Židove koji su našli utočište u gradskoj sinagogi križari su spalili zajedno s njom.

Uz to što su križari do kraja stoljeća vladali dijelovima Svete zemlje, u Španjolskoj je ostala samo Granada pod kontrolom Maura, obale sjeverne Afrike su pod opsadom Europskih flota, a Mongoli su zavladali Mezopotamijom.

Pod takvim političkim i društvenim okolnostima dolaze neobrazovani vladari koji se vraćaju rigidnom vjerskom ustroju te se gubi utjecaj humanizma, filozofije i znanosti.

Sustav zimija ponovno je aktualan pogotovo što su i mnogobrojni muslimani sada postale zimije pod tuđinskom vlašću u Egiptu, Siriji i Palestini. Ponovno su se društveni odnosi vratili na vrijeme iz Omerova pakta, do te razine da je opet odjeća bila ta koja je razlikovala muslimane od zimija.

Osmansko Carstvo ovladalo je područjem Levanta 1516. godine. Progonstvom Židova iz Španjolske najveći broj njih naselio je Egipat, Siriju i Palestinu pri čemu su uvjeti života pod Osmanlijama za njih su bili puno povoljniji.

Taj načelno blagonaklon odnos Osmanlija prema pripadnicima židovskog naroda i vjere potaknuo je njihovo naseljavanje i izgradnju židovskih središta, osobito u Jeruzalemu.

Upravo su Turci za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog izgradili zidine koje i danas opasuju Jeruzalem.

U konačnici šesnaesto stoljeće donijelo je i kršćanima i Židovima određeno blagostanje diljem arapskih zemalja osmanskog imperija i odnos muslimana prema zimijama je bio relativno tolerantan.

Taj način odnosa prema kršćanima i Židovima u prvom redu, ali i prema ostalim nemuslimanskim zajednicama zauvijek će nestati pojavom sultana Murata III. koji će od 1574. u sljedećih dvadeset godina obnoviti zimijama niz ograničenja, a prema nekim izvješćima čak je zapovjedio opći pokolj Židova u područjima kojima on vlada.

Do boljeg položaja Židova dolazi tek u 19. stoljeću koje donosi korjenite promjene na cijelom Bliskom istoku.

Pojavljuju se europske sile ponajprije Velika Britanija i Francuska koje uspostavljaju kolonijalnu i političku prisutnost od sjeverne Afrike do Sirije.

Općenito se kao prekretnica boljega židovskog položaja smatra vladavina Muhameda Alija, vladara koji se nametnuo kao utemeljitelj modernog Egipta, jer je vladao više po uzoru na europska načela nego po šerijatskim propisima o zimijama.

Ključni trenutak za Bliski istok je početak Prvog svjetskog rata 1914. i pristajanje Osmanskog Carstva na strani Njemačke iz čega su proizašle prijetnje u vidu ugroze Sueskog kanala i pokretanje džihada protiv Saveznika. Ulaskom Osmanskog Carstva u globalni sukob rat prvi put od njegova izbijanja vjera postaje jedan od bitnih elemenata borbenog djelovanja pojedinaca i skupina kao jedan od glavnih motivatora svakog vojnika.

Britanci su otvorili pregovore s Arapima koji u to vrijeme žive pod osmanskom vlašću i obećali im osnivanje nacionalnoga državnog prostora ako se zauzvrat svrstaju na njihovu stranu u ratu. Kada je proglašen džihad od strane Mehmeda V. njegov poziv na sveti rat nije naišao na plodno tlo kod većine muslimana te je potencijalni opći džihad završio fijaskom. Ovaj potez donio je s jedne strane jačanje arapskog nacionalizma, a s druge strane jačanje uloge britanske diplomacije u svijetu.

Arapi su dano obećanje shvatili ozbiljno te su mnogobrojni među njima protiv Osmanlija podigli ustanak. Tako je stvoren kontrast između podjelama i sukobima isprepletenog Bliskog istoka i s novog Bliskog istoka u kojem će uz arapske države postojati i židovska, a prepreka su samo Osmanlije.

Balfourova deklaracija i uloga Velike Britanije

Najvažniji zagovaratelj stvaranja židovske države u Palestini nakon tijekom Prvoga svjetskog rata svakako je bila Velika Britanija. Naime, sporazumom koji su potpisali britanski diplomat Sir Mark Sykes i francuski kolega Geroges Picot podijeljena su područja koja su do tada pripadala Osmanskom Carstvu. Francuskoj su tako dodijeljena područja Libanona, Sirije i susjedna mezopotamijska područja, dok su Britaniji pripala Palestina, budući Irak i neka područja oko Perzijskog zaljeva (Havel, 2015:246).

Najpoznatiji dokument tog vremena koji je u potpunosti otvorio mogućnost realizacije izraelske državnosti u Palestini svakako je pismo na jednoj stranici od 67 riječi tadašnjega britanskog ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura upućeno Lordu Liopnelu Rothschildu, vođi židovske zajednice u Velikoj Britaniji, poznato još i kao Balfourova deklaracija.

 Balfourova deklaracija u kojem se njezin potpisnik zalaže za „židovski dom“ potvrđena je u Rezoluciji usvojenoj 25. travnja 1920. godine u San Remu te je time stekla međunarodnopravnu valjanost. Dva mjeseca prije te konferencije na kojoj se usvojila navedena Rezolucija Liga naroda dodijelila je Velikoj Britaniji mandat da upravlja Palestinom.

U istom je razdoblju osnovana i Transjordan koji se danas zove Hašemitska Kraljevina Jordan. Transjordan je obuhvaćao područje istočno od rijeke Jordan (u odnosu na Cisjordan sa zapadne strane rijeke). Usvajanjem Balfourove deklaracije cionistički pokret dobio je snažan zamah u svom djelovanju jer su cionisti tj. zagovornici osnutka židovske države bili bitno ojačani podrškom Velike Britanije koja je u to vrijeme bila najmoćniji akter na bliskoistočnoj pozornici, ali i jedan od dominantnih aktera na svjetskoj političkoj sceni.

Britanija je ta koja je u vrijeme opisanih događanja bila jedini nositelj vlasti u Palestini i zbog toga je odluka da se da suglasnost glede povratka naroda na Cion smatrana kao odraz Božje volje u skladu sa židovskom tradicijom.

Britanska mandatna uprava u Palestini imala je za cilj pretvaranje dodijeljenog prostora u buduću samostalnu i održivu političku zajednicu za arapski i za židovski dio stanovništva.

Balfourova deklaracija i ovakvo njezino tumačenje zadovoljili su i predstavnike religijskog cionizma, a jedan od najutjecajnijih teoretičara tog pravca bio je svakako Hakhoen Kook.

On je vjerovao da je povratak Židova u Palestinu dio božanskog plana otkupljenja. Od ostalih rabina uvelike ga je razlikovala njegova pragmatičnost. Primjer te pragmatičnosti jest i njegova odluka da usprkos zabrani obrade zemlje u subotnjoj godini donese ad hoc rješenje da se zemlja ipak smije obrađivati jer je vladalo veliko siromaštvo i opasnost od ekonomskog kraha.

Naravno da je ta odluka naišla na neodobravanje od strane drugih rabina, ali on za to nije mario jer je smatrao da donosi ispravnu odluku u cilju zaštite svog naroda. Zanimljiva je njegova teza da je život u Izraelu čak iako nije popraćen pridržavanjem nijednog zakona od veće religijske vrijednosti nego li život po svim pravilima u dijaspori.

Iz toga proizlazi da su svi cionisti koji su sekularnog opredjeljenja u biti svojim dolaskom u Izrael zapravo nesvjesno činili Božju volju i zbog toga Kook smatra da moraju biti prihvaćeni od strane prisutne židovske zajednice, ali i od strane predstavnika religijskog cionizma. Kook ide toliko daleko u pružanju svoje podrške cionistima da na neki način Theodora Herzla uspoređuje s Mesijom, sinom Josipovim.

Smatra se kako je od samog Kooka jedino više utjecaja na zagovornike religijskog cionizma imao rabin Jehuda Leib Maimon.

Njegovo djelovanje povezano je s periodom posljednjih godina Mandata i prvih godina uspostave izraelske državnosti. Upravo se u časopisu koji je on osnovao pojavila svjetski poznata krilatica: „Izraelska zemlja za izraelski narod prema izraelskoj Tori“ (Havel, 2013:400-403).

Iako se u početku protivio podjeli Palestine jer je smatrao da Židovi imaju pravo na cijelu Palestinu kasnije je ipak popustio u svojim promišljanjima jer mu je jedinstvo židovskog naroda bilo važnije od jedinstva izraelske zemlje.

Prihvatio je iz pragmatičnih razloga i podjelu samog Jeruzalema jer je smatrao da treba učiniti sve kako bi se izbjeglo ili u najmanju mjeru smanjilo krvoproliće.

Njegova potpora militarizmu ide samo do one mjere kada je isti potrebno uporabiti do one razine kako bi se ograničili arapski napadi na cioniste nedozvoljenim sredstvima što svakako isključuje upotrebu militarizma za bilo kakvo nepravedno postupanje prema Arapima.

Zalagao se da Arapi apsolutno imaju ista prava kao i Židovi u svemu osim u pravu da od Židova kupuju zemlju u Palestini. Maimon je sudjelovao i u izradu Deklaracije o neovisnosti 1948. te je od osnutka Izraela do 1951. obavljao dužnost ministra religije (Havel, 2013:404).

Kršćani općenito s pojavom ideje povratka židovskog naroda u Palestinu nisu imali problema u vidu teoloških shvaćanja tog povratka i povezivanja kontinuiteta između starozavjetnog Izraela i Židova iz mandatnog razdoblja.

Kada se analizira stav kršćana oko izraelsko-palestinskih pitanja može se kao primjer uzeti ponašanje i razmišljanje britanskih časnika koji su služili u Palestini tijekom mandatnog razdoblja.

Mnogobrojni među njima su bili kršćani koji su smatrali da velik broj Židova koji se naseljavaju u Palestini, uglavnom iz Sovjetskog Saveza, sa sobom donose ideju komunizma odnosno socijalizma.

Dio britanskih časnika smatrao je pak kako se naseljavanjem Židova čini nepravda domicilnom stanovništvu dok je drugi dio vjerovao kako će pro cionističkom politikom Velika Britanija antagonizirati arapski svijet.

Važnost kršćanskog odgoja i utjecaja kršćanstva na pojedince koji su bili važne karike lanca povijesnih tokova očituje se najbolje kod samog Sira Arthura Jamesa Balfoura u čijem su životu na donošenje odluka snažan utjecaj imali kršćanski odgoj i ljubav prema Bibliji.

Kada se govori o predstavnicima kršćanskog cionizma iz vremena mandatne uprave svakako se mora razmatrati lik i djelo jednog od najpoznatijih predstavnika kršćanskog cionizma tog doba, Orde Charlesa Wingatea.

Wingate je bio vrhunski arabist koji je bio opčinjen Orijentom i arapskim svijetom s kojim ga povezuju i obiteljske veze jer mu je prvi rođak njegova oca bio vrhovni guverner Sudana i visoki povjerenik za Egipat.

Njegova je obitelj bila prava britanska obitelj evangelika. Djed mu je nakon preobraćenja iz poduzetnika u propovjednika naučio hebrejski jezik kako bi pokazao svoju ljubav prema Židovima te kako bi postao dijelom misionarske službe među Židovima u Mađarskoj. Otac mu je s druge strane bio časnik u britanskoj vojsci koji je doživio duhovno iskustvo tijekom službe u Indiji te se po povratku pridružio britanskoj evangeličkoj zajednici.

Wingate je tako odrastao u duhu kršćanstva i školovao se na vojnoj akademiji gdje je posebno pokazivao želju za Orijentom i arapskim jezikom. U rujnu 1936. godine dobio je zapovijed da se premjesti na dužnost u Palestinu.

To je bilo samo nekoliko mjeseci nakon što je ondje počeo veliki arapski ustanak protiv britanske uprave. U prvim mjesecima boravka u Palestini Wingate zaključuje kako su drugi britanski časnici često o stanju u Palestini stvarali iskrivljenu sliku.

On pak počinje smatrati da ondje zapravo prevladava netrpeljivost Arapa predvođenih radikalnim muftijom Hadži Eminom Huseinijem nasuprot suzdržljivosti Židova. Otkrio je primjerice da je neistina da Židovi kupuju zemlju od Arapa po veoma niskim cijenama. Istina je bila upravo suprotna jer su Židovi plaćali vrlo visoke cijene zemljišta arapskim lokalnim moćnicima koji su bili pristaše i rodbina muftije, a da su upravo oni tu istu zemlju ranije kupovali od malih vlasnika, nerijetko uz prisilu, po ispodprosječno niskim cijenama. Arape koji bi izravno prodavali zemlju Židovima isti bi ti preprodavači ubijali pod optužbom da su izdajnici. Posebno ga je u Palestini impresionirao prosperitet židovskih naselja i pretvaranje ranijih pustinjskih područja u plodne oaze.

Uvidjevši politički, gospodarski i socijalni život Židova on i njegova supruga snažno su krenuli podržavati ideju cionizma.

Njegov je najveći doprinos židovskom narodu u utjecaju na vojni segment židovskog organiziranja života zbog čega se upravo njega smatra „ocem izraelske vojske“.

Wingate je od početka 1938. imao ideju osnivanja britansko-židovske vojne postrojbe kojom bi on osobno zapovijedao. Riječ je o elitnoj jedinici (eng. Special Night Squads, SNS) koja bi bila specijalizirana za izvođenje najsloženijih napadnih akcija na teritorij koji nadziru Arapi. U tom trenutku to je predstavljalo presedan u načinu sukobljavanja između Izraelaca i Arapa jer su Izraelci do tada provodili samo defenzivne akcije.

Wingate je za svoju ideju od britanskih zapovjednika odobrenje dobio tek nakon dugotrajnog uvjeravanja istih o potrebi stvaranje jedne takove postrojbe. I kad ih je konačno uspio uvjeriti naišao je na otpor tamo gdje ga je najmanje očekivao.

Mnogobrojni vođe židovskog naroda bili su protiv te ideje jer su vjerovali kako je frontalni sukob s Arapima moguće izbjeći i kako je bolje postupno popuštati suprotnoj strani utišavajući njezin bijes.

 Židovsko političko vodstvo je nakon dugotrajnih pregovora i rasprave ipak popustilo i dalo suglasnost za osnutak Wingateove postrojbe te je dopustilo da se u njegovu postrojbu unovače pripadnici Hagane koja je činila glavninu izraelske vojske.  ( Hagane - paramilitarna organizacija koja je postojala između 1920. i 1948. )

Kombiniranjem obuka i noćnih akcija Wingate je od unovačenih židovskih boraca stvarao komandose koji su bili spremni provoditi najdelikatnije zadaće. Smatra se kako je upravo njegova zasluga za mnogobrojne uspjehe izraelskih vojnika poput zrakoplovnog napada na Egipat za vrijeme Šestodnevnog rata 1967.

Od svih strategija i načela koje je ostavio iza sebe Wingate je zaslužan da se i danas u nizu vojski provodi jedno od najbitnijih načela modernog upravljanja postrojbama a to je načelo da zapovjednici uvijek idu ispred vojnika.

PROGLAŠENJE DRŽAVE IZRAEL

Nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda 29. studenoga 1947. usvojila Rezoluciju 181 kojom se na prostoru britanske mandatne uprave u Palestini određuje osnutak jedne arapske i jedne židovske države, Izrael je kao država židovskog naroda proglašen 14. svibnja 1948. godine, a odmah po proglašenju uslijedio je i Rat za nezavisnost odnosno Prvi arapsko-izraelski rat koji će potrajati do 1949. Upravo su ta dva događaja za religijsku zajednicu predstavljala izvor mnogih nedoumica. Bog kojega su religijski cionisti toliko zagovarali bio je gotovo posve zapostavljen u definiranju nacije i naroda. Glavni akter državotvornosti bio je židovski politički narod što se jasno iščitava iz teksta deklaracije:

Zemlja Izraelova je mjesto nastanka židovskog naroda. Ovdje je izrastao njegov duhovni, religijski i politički identitet. Ovdje je on imao svoju državu, stvorio kulturne vrijednosti od nacionalnog i svjetskog značenja i dao čovječanstvu vječnu Knjigu nad knjigama.

Možda i najbolji dokaz tezi da su u povratku Židova u svoju zemlju najveći utjecaj imali sekularni cionisti i da su svojim djelovanjem nadjačali religijski cionizam jest dio Deklaracije u kojem je najsnažnija sekularna misao, a odnosi se na pravo Židova na život u Izraelu:

To je prirodno pravo židovskog naroda da bude gospodar vlastite sudbine, poput drugih naroda, u svojoj vlastitoj suverenoj državi. (Havel,2013:443)

Ta misao izravno je spojiva sa starozavjetnim buntom izraelskog naroda protiv Boga u želji da budu narod poput drugih naroda.

Rat za neovisnost počeo je 15. svibnja 1948. i trajao je više od godinu dana, sve do ljeta 1949. godine. Odbacivši uopće i pomisao o samostalnoj židovskoj državi u Palestini, države Arapske lige ušle su na teritorij Izraela bez jasno definiranog strateškog plana i s vrlo slabim materijalnim sredstvima u vojnim rodovima topništva, zrakoplovstva i oklopništva.

S druge strane, stajao je Izrael kao mlada država čije su oružane snage tek bile u začetku formiranja. Činile su ih oko 45.000 uglavnom nedovoljno naoružanih vojnika.

Glavninu snaga koje su uspješno iznijele teret rata činili su sekularni Židovi lijevo-liberalnoga političkog opredjeljenja.

Na početku rata Arapi su bili 47 puta brojniji od Židova. Primjer koliko su bile male šanse za uspjeh Izraela kao države govori i procjena britanskog feldmaršala Bernarda Montgomerya koji je smatrao da Izrael kao država može opstati samo tri tjedna nakon udruženog napada susjednih i ostalih arapskih država Egipta, Transjordana, Iraka, Sirije, Libanona, Saudijske Arabije i Jemena. Izrael je pak učinio pogrešku pri samom planiranju ratnih sukoba jer je smatrao kako se većina arapskih država neće uključiti u rat protiv Izraela ili da će u njemu sudjelovati s malim snagama.

Najbolji dokaz da su krivo procijenili suprotne snage jest uključivanje u rat Iraka s kojim Izrael uopće niti ne graniči.

Tijek i sam ishod rata bili su potpuno drukčiji od očekivanja arapskih napadača, ali i cjelokupne međunarodne zajednice uključujući strane vojne analitičare.

Izrael se s nešto više od 600.000 stanovnika uspio obraniti od armija Egipta, Jordana, Sirije, Libanona i Iraka te znatno proširiti svoj inicijalni teritorij prema planu UN-a iz 1947. godine.

Izrael je u ovom ratu koristio specifičnu ratnu taktiku koju će poslije primjenjivati i u budućim sukobima.

Naime, Izraelska vojska je ratovala na više bojišnica istovremeno te nije čekala odluke i zapovijedi središnjeg stožera nego su te zapovijedi izdavali zapovjednici koji su sa svojim postrojbama bili u realnom vremenu i realnim uvjetima.

Oni su se odlučivali na manje borbene skupine koje su bile prilagodljive improvizirati ad hoc rješenja što se pokazalo puno učinkovitijim nego arapska strategija masovnih vojnih djelovanja usmjeravanih iz duboke pozadine.

Iz područja koja je u Ratu za neovisnost osvojio Izrael protjerano je ili izbjeglo oko 635.000 Arapa. U početku vlasti nisu dozvoljavale njihov povratak kako bi se smanjio potencijal brojne i neprijateljski raspoložene manjine u Izraelu ali se kasnijih godina u svrhu spajanja obitelji vratilo gotovo 200.000 Arapa. Izbjeglicom je proglašen svaki pripadnik arapskog naroda koji je imao u Palestini prebivalište od lipnja 1946. godine. Izbjegli Arapi svoje su utočište mahom tražili u drugim arapskim državama.

Pitanje koje se tada javlja jest pitanje palestinskog identiteta tih Arapa jer su se Palestincima nazivali i Židovi i Arapi koji su do tada živjeli u mandatnoj Palestini, a koja kao palestinska nacija ili država nije nikad postojala.

Transjordanski režim je anektirao područja Judeje i Samarije koja se od tada nazivaju Zapadnom obalom. Ona je trebala postati sastavni dio Hašemitskog Kraljevstva čiji je najvrjednije postignuće iz rata 1948. godine bio jeruzalemski Stari grad s Hramskom gorom.

Egipat je pak anektirao Pojas Gaze.

Mnogobrojni su Arapi primirje koje je Izrael sklopio s okolnim državama doživjeli kao izdaju i od tog trenutka pojavljuju se infiltratori.

Njihovo se djelovanje povezuje s navodnom izraelskom okrutnošću prema nenaoružanim Arapima koji su se nakon primirja 1949. počeli vraćati kućama.

Arape koji su se vraćali kućama židovske su ophodnje, prema tim navodima, ubijale smatravši ih prijetnjom novostvorenoj državi.

Upravo su ta prekogranična kretanja tj. infiltracije Arapa postale sigurnosni problem Izraela. Kako bi uklonio te prijetnje na granici s Egiptom na nagovor Francuske i Velike Britanije Izrael je u Drugom arapsko-izraelskom ratu 1956. napao Egipat iskoristivši egipatsku nacionalizaciju Sueskog kanala pri čemu izraelska vojska dolazi sve do Sueza. Kako je ta invazija naišla na međunarodnu osudu Izrael se pod pritiskom SAD-a vraća na predratne granice.

Šestodnevni rat

Za Šestodnevni rat ili Treći Arapsko-izraelski sukob se s razlogom može reći da je bio sigurno presudan događaj u povijesti Izraela, ali i cijelog Bliskog istoka.

Naziv je dobio jer je Izrael u samo šest dana od 5. do 10. lipnja 1967. uspio ostvariti svoje ratne ciljeve protiv svih uključenih država Arapske lige.

U odnosu na prethodni rat ovaj je izraelska vojska dočekala dobro opremljena naoružanjem najsuvremenije tehnološke izvedbe s razvijenim ofanzivnim doktrinama.

Osim navedenog Izrael je kao država već imao razvijenu vojnu industriju čiji su ponos su bili borbeni zrakoplov Kfir i tenk Merkava.

Izrael je te 1967. godine kada je strategijom munjevitog rata započeo i okončao Šestodnevni rat bio u sukobu sa svim arapskim susjedima od kojih su pojedini kao svoj glavni i nepromjenjivi vanjskopolitički cilj vidjeli njegovo uništenje i vraćanje teritorija pod suverenitet arapskog stanovništva.

Među židovskim pukom zavladao je veliki strah i tjeskoba zbog veličine i opremljenosti arapskih postrojba ali i zbog otvorenog svrstavanja SSSR-a na arapsku stranu.

Izraelci su ostali uglavnom prepušteni sami sebi u strahu od ponavljanja Holokausta. Koliki je bio strah izraelskog naroda u drugoj polovici 1960.-ih najbolje govore podaci da je iskopano 10.000 grobova i pripremljeno 14.000 bolničkih mjesta, a da su javni parkovi predviđeni za masovna grobišta dok su hoteli pripremljeni za prihvat ranjenih.

Uvučenu tjeskobu prekinuo je jedan od najdrskijih poteza u povijesti ratovanja jer je izraelsko zrakoplovstvo 5. lipnja 1967. ujutro izvelo preventivni napad na egipatske vojne zračne baze.

O snazi tog napada govori podatak da je uništeno čak 90% egipatskoga ratnog zrakoplovstva i većina uzletnih staza što je za posljedicu imalo stanje u kojem su Izraelci vladali nebom i mogli su početi s uništenjem egipatske vojske na Sinaju.

U rat koji je već bio izgubljen uključio se i Jordan čiji je kralj Husein povjerovao egipatskom predsjedniku Naseru da je Egipat u ofanzivi i nije želio ostati bez ratnog plijena.

Izrael je u osvajanjima od Jordana preuzeo Judeju s istočnim Jeruzalemom i Samarijom, a u posljednja dva dana rata i Golansku visoravan od Sirije.

Egiptu je okupirao Pojas Gaze te cijeli Sinajski poluotok.

Zanimljivost je da je osvajanjem Golana zapovijedao David Dado Elazar, general koji je rodom iz Sarajeva. Izrael je usprkos svim procjenama, pa i praćen skepsom vlastitog naroda i dijela političara, uspio izbrisati arapsku vojnu prijetnju sa svojih granica i uzdignuti se u najmoćniju vojnu silu Bliskog istoka.

S religijskog stajališta najvažniji dio teritorija koji je osvojen svakako je jeruzalemski Stari grad s Hramskom gorom.

No, kako je to i treće najsvetije islamsko mjesto gdje se nalaze džamije Al-Aksa i Kupola na Stijeni, židovski političari su se bojali arapske reakcije na nastavak prodora iza zidina.

Takvo razmišljanje nije dijelio i glavni rabin Izraelske vojske Plom Goren koji je na vijest o sukobima oko Svetog grada reagirao tako da je požurio sa Sinaja prema Judeji u jednoj ruci noseći Toru a u drugoj Šofar.

U blizini Starog grada susreće se sa zapovjednikom padobranaca i upozorava ga da mu povijest neće nikada oprostiti ne iskoristi li priliku i ne uđe li u jeruzalemski Stari grad.

Za religiozne Židove u Izraelskoj vojsci očekivanje osvajanja Jeruzalema bilo je očekivanje obnove Božjih nauma s Izraelom.

Ulaskom u Stari grad Židovi su se prvi put nakon dva tisućljeća vratili na najsvetije mjesto kao njegovi upravitelji.

Premijer Eškol je po zauzimanju Starog grada odmah postavio sveta mjesta različitih religija pod jurisdikciju njihova klera kako bi se izbjeglo oskvrnuće sakralnih objekata značajnih za kršćane i muslimane (džamije te Crkva Svetog groba) i kako bi se na taj način spriječilo da dođe do nedjela koja bi izazvala reakcije u prvom redu muslimanskog svijeta, ali i kršćanskog.

Izraelci su neočekivanim pobjedama, dakle, osvojili Sinaj, Gazu i Golan te dijelove Jeruzalema koji su bili samo srce nekadašnjega židovskog kraljevstva te su na taj način temeljito promijenili geopolitičku sliku Bliskog istoka.

Možda su još veću promjenu napravili u pogledu međusobnih odnosa, odnosno prilika unutar izraelskog društva i države. Religijski cionisti su ovaj rat smatrali vjerskim. Nisu ga smatrali vjerskim u smislu da je to rat Židova protiv muslimana nego su smatrali kako su svi narodi ustali protiv Židova kao naroda koji je izabran od Boga.

U te narode ubrajaju i narode koje su držali prijateljskim, ali uz nužno prikazanu zabrinutost nisu pokazivali volju da im pomognu. Iz tog kuta gledanja rat je za njih apsolutno bio dopustiv. U svrhu potvrde teze da je ovaj rat vjerski opravdan stavljaju i činjenicu da su unaprijed bili otpisani i osuđeni na poraz te da su mnogobrojne bitke dobili na krajnje neobičan način vjerujući kako bez Božje intervencije to niti ne bi bilo moguće.

U konačnici površina teritorija koji je Izrael u tom ratu osvojio bila je tri puta veća od površine Izraela neposredno prije početka ratnog sukoba.

Po završetku rata pristupilo se obnovi i ponovnom naseljavanju židovskog dijela Jeruzalema.

To se provodilo na tako vidljiv način da je svima bilo jasno kako su se Židovi vratili s nakanom da iz Jeruzalema više nikada ne odu.

U Jeruzalemu se pristupilo detaljnoj restauraciji židovskih svetih mjesta. Kada su započeli s obnovom tek su onda spoznali pravu dimenziju uništenja sinagoga koje su bile krajnje devastirane i opljačkane, a židovskim nadgrobnim pločama sa Maslinske gore Arapi su popločavali putove. Ti su prizori natjerali na promjenu mišljenja i zadnje pristalice teorije da bi židovska sakralna mjesta bila zaštićena pod bilo čijom drugom vlašću osim izraelskom.

I dok je s naseljavanjem Jeruzalema bio jasan smjer u kojem se treba kretati Izrael, s naseljavanjem ostalih osvojenih područja postojala su stanovite dvojbe.

Slijedom je toga izraelska vlada odmah po završetku rata Jordanu ponudila povrat osvojenih područja u zamjenu za mir ali je bilo kakvu nadu u takav dogovor dokinula Arapska liga 26 glasovitim „trostrukim ne“ kojim su arapske zemlje odbacile mir, priznanje i pregovaranje s Izraelom.

Izrael je uglavnom osvojena područja naseljavao na način da bi vojne logore pretvarao u civilna naselja kako bi izbjegao kršenje međunarodnih zakona, u prvom redu Četvrte ženevske konvencije.

Otpor svjetske javnosti Izrael je očekivao i u slučaju naseljavanja Zapadne obale jer su već neka naselja u tom području već bila židovska prije 1948. godine pa se njihovo naseljavanje moglo opisati kao povratak Židova.

Jomkipusrki rat

Sam naziv ovog trotjednog rata (6.-25. listopada 1973.) koji se kronološki određuje kao Četvrti arapsko-izraelski sukob dolazi od činjenice da su Egipat i Sirija, materijalno potpomognuti od strane SSSR-a, iznenada napali Izrael na blagdan Jom kipura 271973. godine.

Cilj egipatskih i sirijskih snaga nije bio povratak područja izgubljenih u ratu 1967. godine nego potpuno uništenje Izraela.

Vojno-strateški ciljevi bili su ograničenog karaktera. Cilj je bio udariti izraelske snage iznenadno i snažno na Sinaju i Golanu te zauzeti strateške objekte na tom prostoru kako bi se stvorili uvjeti za kasnije operacije oslobađanja okupiranih područja.

Arapske su snage bile brojnije i u ljudstvu i u tehnici ali je motiviranost izraelskih vojnika bila znatno veća te je sustav mobilizacije izraelske vojske bio kudikamo brži i efikasniji.

Egipćanima i Sirijcima pomoć su davale postrojbe Iraka, Jordana, Saudijske Arabije, Kuvajta, Sudana, Tunisa i Alžira. Najodgovorniji za prvotnu nespremnost izraelske vojske bio je tadašnji ministar obrane Izraela Moše Dajani koji je ignorirao obavještajne podatke i odbijao dati zapovijed o općoj mobilizaciji.

U jednom trenutku šoka od siline napada Dajan je čak odlučio proglasiti neuspjeh ali mu je to zabranila tadašnja premijerka Golda Meir ne dopustivši mu da se obrati javnosti. Nakon početnog uspjeha napadača, izraelska vojska je ipak uspjela na brzinu mobilizirati pričuvne snage, zaustaviti arapske snage i pokrenuti protuudar.

Presudna bitka odvijala se na Golanskoj visoravni.

Jedna je to od najslavnijih bitaka u povijesti opisana u svim značajnijim vojnim publikacijama. Jedina izraelska postrojba spremna za borbu na Golanu bila je Sedma oklopna brigada pod zapovjedništvom pukovnika Avigdora Ben Gala. Navedena brigada branila je sjeverni dio golanske bojišnice. Na sedmu brigadu i dvije pješačke pukovnije udarilo je u prvom valu 540 sirijskih tenkova među kojima su bili i najnoviji sovjetski T-62.

Nakon njih u drugom valu je pristizalo još 960 tenkova. Oko 600 tenkova je napalo južni dio Golana. Izraelska vojska pretrpjela je prvi dan strahovite gubitke te je drugog dana rata ostala na samo 40 tenkova.

Iako su i Sirijci pretrpjeli velike gubitke 8. listopada od izraelske brigade ostali su samo ostaci ostataka.

Iza 130 uništenih sirijskih tenkova pojavilo se novih 600 tenkova za kojima su išle stotine oklopnih transportera. Potporučnik Kahalani koji je zapovijedao bojnom unutar Sedme brigade shvatio je da je samo njegovih šest tenkova u funkciji kojima se pridružili još njih devet.

Tih petnaest tenkova stajalo je između sirijske vojske i cijeloga sjevernog dijela zemlje i svi su već pomislili kako se sjena novog holokausta spustila nad Izrael.

U tom trenutku zapovjednik sjeverne bojišnice Rafael Eitan izdaje nevjerojatnu zapovijed da se tenkovima koji su trenutačno na raspolaganju krene u ofanzivu i da se zauzmu položaji na uzvišicama.

Izraelski su tenkovi krenuli u bezizgledan napad dok je među Sirijcima cijelo vrijeme vladao određeni stupanj pomutnje.

I tada se događa nevjerojatan obrat: Sirijci koji su već bili na pragu osvajanja Golanske visoravni, najvjerojatnije na temelju pretpostavke da je tih nekoliko tenkova samo prethodnica u ofanzivi brojnijoj izraelskoj tenkovskoj sili započinju s povlačenjem.

Na prizor sirijskih tenkova kako se povlače Izraelci su ostali u dubokoj nevjerici. Četvrtog dana rata više nijedan bojno upotrebljiv sirijski tenk nije bio iza crte razdvajanja iz 1967. godine, a dolina u kojoj se borila slavna Sedma brigada nazvana je Dolinom suza. U toj dolini ostalo je uništeno više od 1.100 sirijskih tenkova te 100 iračkih i 50 jordanskih.

Na južnom dijelu bojišta djelovala je brigada Barak koja je pretrpjela ogromne gubitke uključujući i stradanja visokih časnika. Daljnjim djelovanjem mobiliziranih postrojba i zrakoplovstva Izraelska vojska ipak je uspjela zaustaviti sirijski prodor te krenuti u protunapad. Rat je za Siriju bio izgubljen, gora Hermon je vraćena pod izraelsku vlast, a osvojena su i nova područja na sjevernom dijelu crte razdvajanja.

Usprkos najdojmljivijoj pobjedi u povijesti Izraela i sloma sirijske i egipatske vojske okus pobjede u ovom ratu za izraelski narod je bio vrlo gorak.

U njemu je poginulo više od 2.600 i ranjeno više od 3.000 Izraelaca. Uzmu li se u obzir uz ljudske žrtve i materijalna stradanja te spoznaja da je šteta počinjena u ratu bila u visini godišnjeg proračuna Izraela, nije se mogla sakriti ogorčenost izraelskog naroda političarima i vojnim vodstvom koje su smatrali glavnim i odgovornim krivcima što su dopustili da se zemlja uopće nađe u ovom ratu.

Iz ratne traume najmanje okrznuti su izašli religijski cionisti koji su u ratu dobili potvrdu svojih ranije iznesenih stavova da osvojena ratna područja treba naseliti. Problem oko naseljavanja tih područja, konkretno Golana, jest taj da su izraelske vlasti pa čak i sami predstavnici religijskog cionizma smatrali kako će ta područja naseliti sekularni Židovi uglavnom iz Galileje. Međutim, to se nije dogodilo jer je među tom populacijom vladao vrlo mali interes za naseljavanjem Golana i tako se u izraelskom društvu profilirao fenomen da se kao naseljenici javljaju uglavnom religiozni Židovi.

Dana 10. studenog 1975. godine Ujedinjeni narodi proglasili su cionizam oblikom rasizma, a istog dana je i Opća skupština UN-a pozvala na veću prisutnost Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u diplomatskim naporima iznalaženja bliskoistočnog rješenja.

Ove dvije odluke imale su za posljedicu osnaživanje uvjerenja da je svijet protiv Izraela pri čemu se događa da sekularni Židovi pružaju snažnu podršku predstavnicima religijskog cionizma u njihovoj politici naseljavanja Jeudeje i Samarije.

Dojam da je svijet nezainteresiran za Izrael samo je pomogao u povećanju razine skladnijih odnosa unutar židovskog nacionalnog bića i smanjenju sukoba na političkim, ideološkim ili vjerskim pitanjima. Takvo je ozračje pogodovalo da se do 1977. godine stvori 85 naselja u kojima je živjelo više od 50.000 Izraelaca.

Naseljavanje područja od strane Izraelaca osvojenih u ratu 1967. i danas se smatra jednim od najvećih razloga bezuspješnog normaliziranja odnosa s Palestincima.

Odnos glavnine država članica UN-a prema izraelskoj politici na Bliskom istoku nakon Jomkipurskog se rata izrazito zaoštrio. U Jomkipurskom ratu jedinu pravu bezrezervnu pomoć Izraelu pružio je predsjednik SAD-a Richard Nixon sa svojom administracijom. Francuska i Velika Britanija su se de facto pridružile Sovjetskom Savezu i cijelom komunističkom bloku jer su zabranile izvoz oružja u Izrael u trenutku kada se ta zemlja borila za opstanak.

Države OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte) kojima su se nakon poraza u Jomkipurskom ratu pridružili Egipat i Sirija proglasile su embargo na izvoz nafte koji je pogodio mnogobrojne razvijene zemlje, poglavito Zapada, ovisne o nafti.

Mnogi su upravo Izrael smatrali glavnim krivcem za embargo te energetsku i ekonomsku krizu koju je isti izazvao.

Zanimljivo je kako je neprijateljstvo prema državi Izrael i izraelskom narodu bilo prisutno od krajnje komunističke ljevice koja je bila prisutna u politici Moskve, socijaldemokrata, onih koji su prosvjedovali protiv kolonijalizma do protu semitske desnice i kapitalističkih krugova koji su zbog embarga gubili profit.

Velik dio izraelskog naroda tog doba shvatio je da činjenjem bilo kakvih ustupaka prema bilo kojoj zemlji svijeta neće moći promijeniti svoj imidž, a zauzvrat će na kocku staviti opstojnost svog naroda i države.

Sve je to dovelo do stvaranja takvog političkog ozračja u kojem su radikalniji politički programi i stavovi bili lakše prihvaćeni među Izraelcima nego bi to bio slučaj da nisu postojale upravo ovakve vanjskopolitičke okolnosti.

Prvi gubitak vlasti ljevice u povijesti modernog Izraela dogodio se četiri godine nakon Jomkipurskog rata 1977. godine kao posljedica razočaranosti Izraelaca vođenjem unutarnje ponajprije sigurnosne politike.

Sporazum iz Camp David

U vrijeme dok je izraelski predsjednik vlade bio Menahem Begin, predsjednik SAD-a bio je demokratski političar Jimmy Carter.

On se založio da svojim djelovanjem poboljša odnose na Bliskom istoku jer je to bilo u skladu s njegovim načelima mirotvorstva i visoke razine poštivanja prava čovjeka.

Samo nekoliko tjedana nakon što je inauguriran za predsjednika, Cartera je posjetio egipatski predsjednik Anvar Sadat koji mu je u razgovorima izrazio spremnost za pokretanje procesa sklapanja izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma.

Sadat je zatim posjetio i Izrael gdje je u Knesetu održao povijesni govor. Taj znameniti govor Sadat je počeo riječima:

„Neka bude mir i milost svemogućeg Boga s vama i neka bude mir sa svima nama koji vjerujemo u Boga! Mir za sve nas u arapskim zemljama i u Izraelu i u svakom kutku ovog velikog svijeta koje je tako bremenit sukobima, koji je uznemiren svojim dubokim suprotnostima i koji od vremena do vremena ugrožavaju razorni ratovi što ih pokreće čovjek da bi uništio druge ljude!“.

Kako su Sadat i Begin na osobnoj razini bili poprilično udaljeni, Carter je posredovao između njih u pregovorima koji su potrajali dvanaest dana a koji su se održavali u američkom predsjedničkom odmaralištu Camp Davidu.

Potpisanim sporazumom Izrael se povukao sa Sinaja, dvije su zemlje sklopile mir, međusobno se priznale te uspostavile diplomatske odnose.

Zbog ovog sporazuma Sadat i Begin su dobili Nobelovu nagradu za mir.

Izrael je potpisanim sporazumom dobio sigurnost i stabilan mir na jugu, na istoku je to osigurao Šestodnevnim ratom 1967. i izgonom PLO-a iz Jordana 1970. imao je jedini otvoreni problem sigurnosti granice ostao na sjeveru i to najviše zbog libanonske granice. Kako PLO iz Libanona na područje sjevernog Izraela izvodi terorističke napade, smatralo se da je jedino rješenje tog pitanja vojna intervencija u Libanonu koja bi dovela do situacije da se ti napadi obustave.

Libanonski rat 1982.

Godine 1981. Carter napušta Bijelu kuću i nasljeđuje ga republikanac Ronald Regan koji će se za Izrael pokazati velikim prijateljem i saveznikom u borbi protiv terorizma.

U međuvremenu u samom Izraelu na krilima napada na Irak koji je najveći izraelski protivnik u arapsko-izraelskom sukobu s kojim Izrael ne graniči, Begin osvaja novi premijerski mandat i za ministra obrane postavlja Ariela Šarona. Šaron je general koji je spadao u onu skupinu Izraelaca koji su smatrali da je važno ukloniti prijetnju s izraelsko-libanonske granice.

Izraelci su imali za cilj ukloniti opasnost od stalnih raketiranja sa strane Libanona prema sjeveru Izraela te su smatrali da bi Izraelci u Libanonu dobili prijateljskog susjeda ako bi u građansko-vjerskom ratu u Libanonu pobijedili kršćani maroniti.

Okidač za napad bio je pokušaj ubojstva izraelskog veleposlanika u Londonu.

Izraelci su u ovom ratu nazvanom i Petim arapsko-izraelskim sukobom započeli operaciju „Mir za Galileju“ 6. lipnja 1982. godine te su u dva dana došli 20- ak kilometara od Bejruta u kojem se skrivalo čelništvo PLO-a.

Otprilike 60.000 izraelskih vojnika i više od 800 tenkova uz podršku borbenih zrakoplova i helikoptera te topništva i raketnih topovnjača prešlo je izraelsko-libanonsku granicu na tri mjesta. Do kraja je lipnja Izraelska vojska porazila borce PLO-a kao i sirijsku vojsku na svim bojišnicama započevši opsadu Bejruta s obzirom da su se u zapadnom dijelu tog grada iza civila skrivali borci PLO-a.

U rješavanje sukoba u tijeku izraelskih napada uključio se SAD te je postignut sporazum prema kojem je evakuirano oko 9.500 boraca PLO-a skupa s njihovim vođom Jaserom Arafatom koji je pobjegao u Tunis gdje je boravio sve do sklapanja mirovnog sporazuma u Oslu 1993. kada se doselio u Gazu. Iako su u ovom ratu Izraelci izvojevali vojnu pobjedu, smatra se da su strateški izgubili. Uklonili su prijetnju koju su imali u PLO, ali se tijekom Libanonskog rata uzdigla šijitska organizacija Hezbolah.

Hezbolah je iz malobrojne skupine vrlo brzo prerastao u snažnu oružanu silu obučenu od strane Iranske revolucionarne garde te sirijske obavještajne službe.

Hezbolah je ubrzo postao najvećom gerilskom prijetnjom za Izrael, osobito njegov sjeverni dio uz granicu s Libanonom, a prisutnost Izraela u Libanonu je pak postala predmetom žestokih kritika međunarodne zajednice, osobito nakon izraelske podrške pokolju Palestinaca u logorima Sabri i Šatili od strane maronitskih falangista.

Na koncu, zbog nezadovoljstva koji je ovaj rat prouzročio među židovskim narodom i velikih gospodarskih problema uzrokovanih u prvom redu visokom inflacijom, Izraelci su na izborima 1984. godine ponovno svoje povjerenje dali laburističkoj ljevici.

Panarabizam i panislamizam

Ova dva koncepta uglavnom se smatraju suprotstavljenim političkim projektima. Naime, panarabizam se kao koncept svearapskog političkog i državnog jedinstva urušio po završetku Šestodnevnog rata, a svoj je vrhunac dosegnuo pod vodstvom egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera i kratkotrajne Ujedinjene Arapske Republike Egipta i Sirije 1958.-1961.

Razlog zbog kojeg je na važnosti dobio panislamizam jest činjenica što je promjena cilja od uništenja ka slabljenju Izraela otvorila puno prostora za pojavu radikalnih skupina iza kojih formalno nije stajala neka određena država.

Skupine koje se pojavljuju u tom okviru nemaju samo za ideju uništenje Izraela nego imaju i ideju ponovne uspostave kalifata i ujedinjavanje muslimanskog vjerskog svijeta s jednim političkim i vjerskim vodstvom. Jedna od najpoznatijih takvih organizacija je Muslimansko bratstvo koje je osnovano još 1928. godine i koje se raširilo danas po većini arapskih zemalja svojim idejama i programom uspješno premostivši gotovo stoljetno postojanje. Upravo su građanski rat Hamasa i Fataha te dvije intifade započete 1987., odnosno 2000. obilježili politički prostor Palestinske samouprave.

Prva intifada započela je pred kraj Hladnog rata 1987. godine uvjerivši na neki način Izrael da se okupiranim područjima ne može vladati na način na koji se vladalo dotad.

U biti ona je bila ključna za početak mirovnih pregovora u Oslu. Pobuna Palestinaca izbila je u prvom redu zbog ekonomske situacije koja je bila uzrokovana lošim stanjem gospodarstva u samom Izraelu, Jordanu i drugim zemljama gdje su radili Palestinci.

Dodatni razlog za izbijanje još većih sukoba i mobilizaciju vlastitog stanovništva Palestinci su vidjeli u napada Izraelaca na vodstvo PLO-a u Libanonu i bijegu Jasera Arafata u Tunis.

Druga intifada je izbila 2000. kada je budući izraelski premijer Ariel Šaron obišao sveta muslimanska mjesta na Hramskoj gori u jeruzalemskom Starom gradu, a zakomplicirala se zbog međusobnog sukoba Palestinaca oko budućnosti Palestinske samouprave.

Kroz drugu Intifadu tako se prelomila dinamika sukoba između Fataha i Hamasa. Taj je sukob doveo do toga da se nakon povlačenja izraelske vojske iz Pojasa Gaze 2005. došlo do neočekivane fragmentacije palestinskog teritorija.

Pobjedom Hamasa tj. konzervativne islamističke desnice na parlamentarnim izborima 2006. godine u Gazi dolazi do nasilnih sukoba i vojne operacije 2007. godine čime Hamas u potpunosti preuzima Gazu.

Kako bi se osvetili Hamasu Fatah je na Zapadnoj obali uništio mnogobrojne Hamasove institucije i organizacije.

Kroz ove dvije organizacije vidljiva je i podjela arapskog i muslimanskog svijeta jer Hamas podupiru Sirija, Katar i Iran dok Fatah podupiru ostali režimi kao što su Egipat, Jordan i Sudijska Arabija. Svi su ti sukobi imali za posljedicu izravne poteškoće za život običnog „malog“ čovjeka u Palestini koji je imao sve više problema da u koliko, toliko normalnim uvjetima priskrbi egzistenciju za svoju obitelj i obrazovanje svoje djece.

I dok je izraelska država očuvala svoje postojanje proširivši vojnim osvajanjima prvobitno namijenjeni teritorij iz 1948. te se uzdigla do najrazvijenije zemlje na Istočnom Sredozemlju, arapska država planirana Rezolucijom 181 Opće skupštine UN-a nikada nije zaživjela pri čemu je zaustavljen i proces transformacije Palestinske Samouprave u suverenu državu barem iz tri razloga, od sustavnoga izraelskog potkopavanja tog procesa, preko unutarnjeg sukoba zapravo pravog Građanskog rata među Palestincima do recentne pasivnosti međunarodne zajednice koju sada predstavlja Kvartet, kao četveročlana diplomatska skupina UN-a, Europske unije, SAD-a i Rusije s ciljem vođenja mirovnog procesa tj. njegova oživljavanja s planiranim postizanjem mirovnog sporazuma.

Sada kada sam vas upoznao sa jednim malim djelom povijesti, nadam se da će vam to pomoći stvoriti vlastitu sliku.

Bez obzira na djelove mojih analiza koje su moje osobno mišljenje i iznjet ću ih ispod ovog teksta. Vjerujem kako ćete moći lakše razumjeti što se događa danas i potaknuti vas na zrelo promišljanje kakvi to ljudi imaju za pravo osuđivati Hrvatski narod kroz svu njegovu povijest i po čemu to židovi imaju olakotne okolnosti za ubijanje palestinskih civila.

OSOBNI ODABIR

 „Hamas“ nije cijeli narod Plestine

Nastao je kao posljedica loših politika i miješanja svjetskih moćnika koji su se jednostavno rukovodili ostvarenjima svojih ekonomskih i gospodarskih ciljeva. Obzirom da je njihova nametnuta svijetu ekonomija počela gubiti veliki dio novca pojavljivanjem na tržištu novih igrača poput Kineza, Amerika je razvila poznate strategije a to su „ratovi u drugim državama“ kako bi popravila svoju ekonomiju zauzimanjem prirodnih resursa i izvozom naoružanja.

Pojas Gaze gotovo je potpuno odsječen od ostatka svijeta skoro 17 godina. Pod upravom Hamasa od 2007. enklava je pod strogom opsadom Egipta i Izraela, koji također održava zračnu i pomorsku blokadu. Human Rights Watch ga je opisao kao “najveći zatvor na otvorenom na svijetu.

Mržnja je zlo, zlo se zlom vraća pa tako i Hamas čini neshvatljiva zla kako bi se osvetio Izraelcima.

Ne zaboravimo da sa jedne i druge strane uvijek za posljedicu budu odmazde nedužnih civila. Ljudi se ubijaju a sve je posljedica posijanog zla koje vlada između ta dva naroda, mržnja je nastala uglavnom zbog vjere i širenje raznih nemira, isprovociranih događaja i terorističkih akcija koje su razvile i potaknule uz financijsku pomoć Američke i Britanske obavještajne agencije (samo primjer ISIL-a kako je nastao i pod čijim pokroviteljstvom).

Da biste razumjeli povod mojeg pisanja i ovih analiza red je da steknete svoj osobni dojam i razumijete da nije baš sve crno i bjelo kako vam se želi prikazati kroz mainstrem medije, i razne društvene mreže pojedinih osoba koje u osobni fokus uzimaju samo jednu stranu uz osobne interese da favoriziraju jednu stranu.

Obzirom da su mediji zauzeli svoj neprijateljski stav prema muslimanima nije potrebno previše jedno te isto ponavljati. Sve o Hamasu i svom zlu koje su posijali znamo iz stotinu priloga i ta zvjerstva sigurno nitko ne opravdava. Ja vas želim informirati o nekim stvarima kako bi mogli sagledati kome zapravo odgovara ratno stanje i kako za počinjene zločine nisu ista pravila i osude javnosti.

Što mislite je li napadom Hamasa na Izrael započeo treći svjetski rat ?

Mislim da ćemo to saznati kroz godinu dana. Zašto, godinu dana ?  Pretpostavljam da će toliko trebati islamskom svijetu da regrutira sve muslimane u svijetu kako bi odgovorio na politiku Amerike i Velike Britanije, glede položaja  Palestinskog naroda i Američkog zauzimanja obrane oko Izraela. Iako su Izraelci radili iste stvari kao i Hamas reakcije javnosti su čudne jer jedni se zločini negiraju i opravdavaju drugi se osuđuju. Treba li biti tako ?

Treba li biti moralno odgovoran i nepristran glede osude zločina ?

Zočin je zločin i ne postoji za njih opravdanje pa iz ma kojih pobuda on nastao.

Mržnja, netolerancija, vjerska netrpeljivost, ekonomska i gospodarska kriza sa jedne i druge strane posljedica su i glavni temelj početka svih ratova.

Ne želeći zauzimati niti jednu stranu u ovom ratu ali prema do sada što se provlači kroz javnost servirano od meinstrem medija vidljivo je kako Židovi imaju potpuni monopol u svim svjetskim važnim medijima.

Mi smo kao Hrvatski narod jako dobro upoznat što je terorizam, na koji način i zbog čega su se zaratili Hrvati i Srbi.

Kada smo mi kao policijski službenici krenuli u sprečavanje tih srpskih terorističkih grupa i raznih ubačenih službi iz JNA što se je dogodilo ?? Po nama se pucalo, lažno se izviješćivalo, medijski su se prikazivali razni filmovi i video objave kako Hrvati teroriziraju Srpski narod.

Ti Srpski teroristi sačinjeni od grupa četničkih ekstremista i JNA visoko rangiranih oficira uspjeli su zavaravati veliki dio Srpskog naroda i uvjeriti taj isti narod da će ih Hrvati sve pobiti i poklati pa su tako za vrijeme Oluje 1995. godine savjetovali Srbe da napuste Hrvatsku svoju Domvinu u kojoj su imali svoja vječna ognjišta.

Tada se je pisalo i još uvijek se dan danas piše i govori o progonu Srpskog naroda.

Prema njihovim medijima (srpskim) i izjavama, Hrvati iz Hrvatske nisu bili protjerivani iz svoje vlastite Države kao narod koji je proganjan iz svojih gradova i sela. I sada vas pitam kao katolike, vjernike moralne i odgovorne ljude jesmo li mi hrvatski branitelji, vojska i policijski službenici postupali prema Srbima na načine kako nam se serviralo i servira i danas kroz razne medije ?

Nikada nisam od nikoga primio naređenje da nekoga ubijem, da zapalim nečiju kuću, da nekoga maltretiram kako bi napustio svoj dom.

Nikada Hrvatska vlada nije davala takve upute nikome.

Vratimo opet na Oluju 1995. godine gdje su dogodili zločini ali ne u mjeri i obimu kako nam se pripisuje.

Naše su generale zatvorili u HAŠKE zatvore, ZAŠTO ?? 

Prekomjerno granatiranje i nesrazmjerno upotreba artiljerije prema mjestima gdje su se nalazile vojne i terorističke srpske formacije.

Koliko je poginulo civila u tim artiljerijskim napadima u Kninu ?

Koliko je poginulo civila Palestinaca ?

Židovi koji su moralne vertikale u svim državama svijeta javno i kroz sve druge medije osuđuju već sedamdeset pet godina hrvatski narod za genocid koji je izvršen nad njima.

Zanimljivo je da Izraelci imaju pravo ubijati, spaliti, srušiti kuće, stanove i sve što je Palestinsko pobiti ne birajući jesu li to civili ili pripadnici HAMASA. 

Što bi ti isti Židovi rekli nama Hrvatima da je jedna granata pogodila Srpsku kuću u Kninu i ubila jednu obitelj, koliko je danas Palestinskih obitelji ubijeno.

Zlo se vraća zlom a dobro dobrim !

Upravo takva mržnja između dva naroda rađa jedno veliko zlo. Tako su se pripadnici HAMASA svetili nad civilima, nedužnim ljudima u Izraelu, terorizirali obitelji kao što su to radili srpski četnici po Vukovaru.

Pa jesmo li mi Srbima uzvratili istom mjerom, NISMO, kako to onda za jedan narod vrijede drugačija pravila ? 

Kako to onda predsjednik Izraela javno daje svojoj vojsci i policiji naređenja da im je dozvoljeno sve, slobodno ubijaju, prekomjerno raketiraju, uništavaju i brišu sa lica zemlje jedan narod, nije li to genocid ?

Izgleda da Amerikanci, Rusi, Britanci, Francuzi i Izraelci mogu raditi što god žele bez ikakvih sankcija i posljedica.

I sada dolazimo na ono glavno. Mislite li da će islamske države to samo tako olako primiti i pomiriti se sa situacijom.

Mislite li da HAMAS ili HESBOLAH neće tražiti i težiti osveti prema svima onima i njihovim državama  koji su odgovorni za istrebljenje jednog naroda i pokušaja istrebljenja njihove vjere.  

Sjetite se samo povijesnih iznesenih argumenata na početku ovog teksta koji su skoro u detalje opisani.

Arapski se nacionalizam počeo razvijati tijekom 19. stoljeća kao otpor slabom Otomanskom carstvu. Rasplamsao se tijekom Prvog svjetskog rata, potaknut najviše od zapadnih sila. Britanska je vlada nastojala na svoju stranu pridobiti i bogate Židove pa je tzv. Balfourovom deklaracijom 1917. godine podržala ideju osnivanja židovske države u Palestini u kojoj je upravo Britanija 1920. godine dobila mandat na upravljanje Palestinom od Lige naroda.

Na početku spomenutog mandata tamo je živjelo oko 590.000 Arapa i oko 50.000 Židova.

No, taj se omjer ubrzo počeo mijenjati. Britanci su nastojali održavati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine, dajući objema stranama obećanja, no s rastom židovskog useljavanja raslo je i arapsko nezadovoljstvo.

Počeli su izbijati oružani sukobi. Prvi se dogodio 1920. godine u Jeruzalemu, a najveći 1929. i 1936. godine tijekom arapskih ustanaka koje je vodio jeruzalemski muftija Amin al-Hussein.

Britanci su ih ugušili silom.

Uoči početka Drugog svjetskog rata London je učinio političke ustupke Arapima, zbog čega je promijenjen stav prema useljavanju, te je ograničen kontingent useljenika na 75.000 dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost.

Po svršetku rata, točnije 1947. godine, Velika Britanija odlučuje staviti svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim narodima.

Čim je UN proglasio prestanak mandata, isti dan, 14. svibnja 1948. godine, Židovsko narodno vijeće proglasilo je izraelsku državu na području koje mu je dodijelio plan podjele.

Dan nakon proglašenja nezavisnosti započinju teroristički napadi arapskih snaga u Jeruzalemu, ali i napad arapskih vojski na Izrael i Prvi izraelsko-arapski rat.

Po svršetku rata 1949. godine Izrael je sebi pripojio još 40 posto teritorija koji je bio namijenjen za palestinsku državu.

Palestinski identitet oblikovala je arapska borba protiv kolonijalizma isto kao i političke ideologije 20. stoljeća: naserizam, cionizam, a trenutno i islamski fundamentalizam. Religija je posljednjih desetljeća prodrla u tkivo palestinskog nacionalizma, za razliku od prošlih vremena kada je borba bila povezana s ljevičarskim organizacijama na čelu kojih je stajao Yasser Arafat.

Zbog prisutnog Hamasa u Pojasu Gaze, Izrael pokušava dokazati da je terorizam inherentan palestinskoj borbi za nacionalni teritorij. U potpunosti je pogrešno pobrkati pravednu palestinsku borbu za vlastitu državu s ideološkim sukobom između terorista i zapadnih vrijednosti, slobode i demokracije.

SAVJETNIK za nacionalnu sigurnost SAD-a Jake Sullivan 09.05.2021. u telefonskom razgovoru s izraelskim savjetnikom za nacionalnu sigurnost izrazio "ozbiljne zabrinutosti" zbog nasilnih sukoba u Jeruzalemu posljednjih dana, priopćila je Bijela kuća.

Sullivan je "također ponovio ozbiljne zabrinutosti Sjedinjenih Država glede potencijalnih deložacija palestinskih obitelji iz njihovih domova u četvrti Sheikh Jarrah", navela je Bijela kuća u priopćenju o razgovoru Sullivana s izraelskim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Meirom Ben-Shabbatom.

Blizu pet milijuna Palestinaca živi pod okupacijom ili pod opsadom na Zapadnoj obali i u Gazi.

Ostali su smješteni diljem svijeta, od kojih veliki broj živi u izbjegličkim kampovima. Nikada se nisu smjeli vratiti.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nazvao je “prezira vrijednom” odluku Opće skupštine UN-a da zatraži mišljenje Međunarodnog suda pravde (ICJ) o izraelskoj okupaciji palestinskih područja.

Opća skupština UN-a od ICJ-a je zatražila savjetodavno mišljenje o pravnim posljedicama izraelske “okupacije, izgradnje naselja i pripajanja (…) područja, uključujući mjere kojih je cilj promjena demografskog sastava, te mišljenje o karakteru i statusu Svetoga grada Jeruzalema”.

“Židovski narod nije okupator na vlastitoj zemlji niti u našoj vječnoj prijestolnici Jeruzalemu i nijedna UN-ova rezolucija ne može prikriti tu povijesnu istinu”, poručio je Netanyahu u video poruci.

Ishod glasanja u Općoj skupštini izazov je za Netanyahua koji je preuzeo dužnost premijera najdesnije izraelske vlade u kojoj su i stranke koje zagovaraju aneksiju okupiranih područja na Zapadnoj obali.

Za očitovanje ICJ-a je glasalo 87 članica Opće skupštine UN-a, 25 članica, među kojima i SAD, je glasalo protiv, a 53 su bile suzdržane.

Palestinci su pozdravili odluku Opće skupštine UN-a kojom se od Međunarodnog suda pravde (ICJ) traži mišljenje o pravnim posljedicama izraelske okupacije palestinskih teritorija.

“Vrijeme je da Izrael postane država podložan zakonu, da odgovara za za nebrojene zločine protiv našeg naroda”, rekao je Nabil Abu Rudeina, glasnogovornik palestinskog predsjendika Mahmuda Abasa čija vlada ima ograničenu samoupravu na Zapadnoj obali.

Izrael je zauzeo Zapadnu obalu, Gazu i Istočni Jeruzalem u šestodnevnom ratu 1967. protiv Egipta, Jordana, Sirije i Iraka. 

Izrael se iz Pojasa Gaze povukao u siječnju 2009.

Basem Naim, dužnosnik palestinskog islamističkog pokreta Hamas koji je na vlasti u Gazi, rekao je da je odluka Opće skupštine UN-a “važan korak prema ograničenju i izoliranju okupatorske države (Izrael)”.

Međunarodna zajednica ne priznaje aneksiju Istočnog Jeruzalema.

Židovska naselja izgrađena na tom području većina zemalja smatra nelegalnim, a Izrael se poziva na povijesne i biblijske veze s tim prostorom te na važnost sigurnosnog pitanja za židovsku državu.

KAKO SE ŽIDOVI ODNOSE PREMA KRŠĆANIMA U IZRAELU ?

“Jeruzalemski kršćani traže da Židovi prestanu s pljuvanjem po njima”, naslov je teksta koji je izišao u jednom od najvažnijih izraelskih listova, Haaretzu.

Nije riječ o živopisnoj metafori kojom se opisuju nedavni sukobi između Katoličke crkve i svjetske židovske zajednice. Naslov toga članka točno opisuje ono što se u Jeruzalemu događa već neko vrijeme, piše Haaretz.

Naime, među mladim ortodoksnim Židovima razvio se novi trend: u prolazu pljunuti na osobu za koju smatraju da je kršćanin. Kap koja je prelila čašu bio je nedjeljni slučaj kada je tijekom procesije pokraj Svetoga groba jedan židovski student, pred tisućama vjernika, pljunuo svom snagom na križ koji je nosio armenijski nadbiskup Nourhan Manougian.

Kršćanin nije “okrenuo drugi obraz”, nego je zalijepio pljusku mladiću, donosi Haaretz, dodavši kako su obojica privedena u policijsku postaju.

Shmuel Evyatar, bivši savjetnik za kršćanska pitanja gradonačelnika Jeruzalema, smatra kako je ono što se događa na ulicama Jeruzalema “velika tragedija za zemlju u kojoj je demokracija - svetinja”.

Ne samo da im učitelji ne zabranjuju nešto toliko pogrešno i degutantno poput pljuvanja na pripadnike drugih vjera, nego ih neki u tome i podupiru - ogorčen je Shmuel Evyatar.

Armenijski nadbiskup Manougian podnio je službeni zahtjev izraelskome ministru obrazovanja Shullamithu Alloniju da se očituje o ovim slučajevima.

“Kada se židovskoj zajednici nanese neka uvreda u bilo kojem dijelu svijeta, svi rabini i židovski vođe su na nogama i traže pravdu. Zašto se jednako ne reagira kada se vrijeđa druga vjera?”

Pitanje je koje je liderima postavio uvrijeđeni nadbiskup. Iz Vatikana komentara još nema.

Otvoreni izrazi neprijateljstva prema kršćanima u Izraelu postali su sve teži, a demokratski sustav je u opasnosti, izjavio je opat benediktinske opatije Marijina usnuća u Jeruzalemu o. Nikodemus Schnabel u razgovoru za austrijske crkvene novine, prenio je u ponedjeljak 18. rujna 2023. Kathpress.

Naveo je primjer kako se benediktincima otežava život. „U našem drugom samostanu u Tabghi na Genezaretskom jezeru 2015. podmetnut je požar. Incident je razjašnjen, podmetači požara dovedeni su pred sud. Odvjetnik koji je branio podmetače požara, vrijeđao nas je tijekom postupka na najgori mogući način – više je puta opomenut. Bio je to Itamar Ben-Gvir, koji je danas ministar nacionalne sigurnosti. Taj bi čovjek trebao biti nadležan za našu sigurnost!“

Spomenuo je još jedan primjer: „Jedan izraelski novinar odjenuo se kao franjevac i prošetao gradom. Prvi koji ga je pljunuo bio je vojnik u odori. To je za novinara bio šok. Mislio je da je riječ o huliganima, ali ne, pljuju nas ljudi u odorama. Ranije je to bilo nezamislivo.“

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)