Kada je riječ o sudovima, često se navodi da „nije dovoljno da se pravda vrši, nego je potrebno da je svima jasno i očigledno da se ona vrši“
Kako bi se ostvarila svrha sudovanja da utječe na društveno prihvatljivo postupanje u skladu s pravom, u sudbenu se vlast mora imati povjerenje, a ono se postiže dojmom o kvaliteti njezina rada.
Zato djelovanje sudbene vlasti mora biti dostupno javnosti.
Pritom valja imati na umu da je dojam u pravilu utjecajniji od istine. Dojam utječe na povjerenje, povjerenje na vjerodostojnost, o njoj ovisi autoritet, a o autoritetu utjecaj na poštivanje normi kojima se uređuju odnosi u društvu.
Ako dojam o njoj nije dobar, sudbena vlast ne može ostvariti ulogu koja joj je namijenjena, a to ima dalekosežne posljedice.
Dojam o sudbenoj vlasti u nas je loš s trendom daljnjeg urušavanja, trenutačno bez naznaka da bi se mogao okrenuti u suprotnom smjeru.
To je posljedica dugotrajnog vođenja sudskih postupaka, velikih zaostataka u rješavanju predmeta, čestih razlika u stajalištima sudova, pa i unutar istog suda o istim pravnim pitanjima, stvaranja sudske prakse i mišljenjima suda, a ne samo njegovim odlukama, s time da se u kasnijim odlukama umjesto obrazloženja za zauzeto stajalište upućuje na mišljenje kao na gotovu stvar, i nemogućnosti dobivanja potpuna uvida u sve odluke koje sudovi donose.
SUDOVI I POVJERENJE
Sudbena se vlast pokazuje nedovoljno djelotvornom da bi ispunila svoju Ustavom propisanu zadaću.
Sudovima je otežan rad jer moraju tumačiti i primjenjivati nedovoljno jasne, nedorečene, kontradiktorne propise i propise koji u različitim pravnim izvorima uređuju neki pravni institut, brojne iznimke od pravila s pravnim režimima kojima se katkad i bez razloga odstupa od temeljnih pravila i načela, pravnimprazninama, doslovnim prijevodima europske pravne stečevine kojima nije uvijek lako utvrditi pravo značenje.
To treba izbjeći i sustavno pristupiti sređivanju pravnog sustava kako se na temelju takvih propisa ne bi stvorila neujednačena sudska praksa podložna stalnim promjenama s kvalitetom koja ne zadovoljava ono što se zahtijeva od izvora prava.
Drugi razlog koji se primjerice navodi opterećenost je sudova predmetima koje moraju rješavati.
Republika Hrvatska pripada državama s najvećim brojem sudaca u odnosu na broj stanovnika, ali i s najvećim priljevom predmeta koje moraju rješavati.
Zagušenost sudova predmetima utječe na kvalitetu suđenja.
Suci se moraju redovito upoznavati sa stalnim promjenama u heterogenim izvorima prava, što postaje upitno jer su istodobno izloženi obilnom priljevu predmeta koje dobivaju na rješavanje. To postaje gotovo nemoguća misija i stalan je pritisak kojemu su izloženi.
Tom pritisku dobrim dijelom nepotrebnim parničenjem pridonose država i jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave te pravne osobe koje su osnovale.
Znatan broj i istovrsnih sporova vodi se među pravnim osobama države ili pojedinih jedinica samouprave koje bi one mogle riješiti mirnim putem. Posebno je velik broj istovrsnih sporova iz radnih odnosa u javnimi državnim službama, primjerice javnosti dobro poznati sporovi u vezi s povišicama plaća, neisplatama božićnica i sl. u ustanovama zdravstva, školstva, znanosti, državnim tijelima i tijelima područne (regionalne) i lokalne samouprave i dr.
Neke procjene govore i o desecima tisuća takvih istovrsnih sporova za koje je očito da tuženici ne mogu računati na uspjeh u parnici, ali usprkos svijesti o tome uporno vode sudske postupke u svim instancijama plaćajući nepotrebne iznose zateznih kamata,sudskih troškova i troškova zastupanja sebe i protivnika umjesto da se nagode i spriječe nepotrebno rasipanje novca poreznih obveznika koji bi se mogao korisnije upotrijebiti.
Iznenađuje da Državno odvjetništvo daje uputu tuženicima da nastave s vođenjem unaprijed izgubljenih sporova korištenjem svim pravnim sredstvima umjesto da im skrene pozornost na ispunjavanje utuženih obveza ili sklapanje nagodbi. Tako im se samo nepotrebno povećavaju rashodi koje pokrivaju porezni obveznici.
To je posljedica straha još iz prošlih vremena da se ništa ne rješava mirnim putem da se ne bi preuzela odgovornost iz bojazni da će netko prigovoriti da je to učinjeno iz nekoga osobnog interesa.
Svjesni da se njihov rad ocjenjuje prema kvantitativnom, a ne kvalitativnommjerilu, logično je da suci radije pribjegavaju rješavanju takvih šabloniziranih predmeta na štetu onih pravih, složenih koji zahtijevaju mnogo više rada i intelektualnog angažmana.
Time se nepotrebno gubi vrijeme koje bi mogli bolje i produktivnije upotrijebiti. Razumnim postupanjem odgovornih na strani tuženika odteretio bi se rad sudova.
Usprkos veliku broju neriješenih predmeta, zaostatci u njihovu rješavanju nisu mali i sporo se smanjuju.
Sve to uz činjenicu da je velik dio posla prebačen javnim bilježnicima njihovim sudjelovanjem u ostavinskim i ovršnim postupcima.
Kako bi nam tek bez toga izgledala statistika o efikasnosti sudova?
Zaostatci u rješavanju sudskih predmeta s posljedicom predugog trajanja postupka pridonose lošem dojmu o pravosuđu i urušavanju povjerenja u sudbenu vlast.
Općoj društvenoj klimi u kojoj rade sudovi u kaznenim predmetima ne pridonosi ni stalno curenje podataka iz istražnih radnji i uopće iz postupaka ili njihovih dijelova koji ne smiju biti dostupni javnosti.
Kako je moguće da se dan nakon nečijega danog iskaza u provođenju istražnih radnji u medijima doslovce citira što je tko rekao i da to ostane bez primjene sankcija prema onomu tko je za to odgovoran?
To u javnosti stvara neugodan dojam da je riječ o trgovanju informacijama pa ne treba posebno ni navoditišto to znači za ugled institucija u kojima se to događa (DORH-a, USKOK-a, policije) i za povjerenje u njih.
Nakon toga u medijima kao gotova stvar nastaje dojam o nečemu o čemu tek treba odlučiti sud. Htjeli mi to ili ne, na suce se time stvara pritisak koji im otežava posao, posebno pri odlučivanju u drugom stupnju. Na dojam o pravosuđu u javnosti utječu i senzacionalistički komentari u medijima osoba koje katkad za to nemaju potrebna stručna znanja pa se stvara pogrešna slika o pravom stanju stvari.
Sudbena se vlast pokazuje nedovoljno djelotvornom da bi ispunila svoju Ustavom propisanu zadaću.
Suci su samo ljudi i ne mogu biti imuni na pritisak koji se na njih stvara u javnost.