God. 1464. dobio je nadarbinu crkve sv. Marije Magdalene na poluotoku Mandalini kraj Šibenika i posjede crkve Gospe od Rašelja kraj mjesta Zlarina. Ninskim biskupom postao je 1479. i bio do 1529., ali je iz zdravstvenih razloga već od oko 1482. boravio u Zadru.

Potresen porazom na Krbavskome polju 1493., otišao je onamo i po preporuci ličkoga plemstva pisao papi Aleksandru VI. moleći ga pomoć, koju je on na to poslao u novcu, hrani i oružju.

Sudjelovao je 1499. u obrani Nina za osmanske opsade grada, a zbog sve veće osmanske opasnosti nije sudjelovao u radu Lateranskoga sabora 1512–17., jer nije želio dulje izbivati iz svoje biskupije. Papa Hadrijan VI. oslobodio ga je, zbog starosti, pastoralnih obveza, ali mu je ostavio naslov ninskoga biskupa.

Vlastitim sredstvima obnovio je 1528. katedralnu crkvu u Ninu i u njoj sagradio sebi grobnicu u koju je nakon smrti pokopan. Poznato je da se bavio pisanjem, ali osim njegova pisma papi Aleksandru VI. ništa nije očuvano. 

Velik čovjek, ponizni fratar, razboriti biskup, „zato što je trajno ostao sa svojim narodom a da ni do kraja života nije vidio da se približava zora oslobođenja“

SKRIVENA POVIJEST - ISTINA O OSMANLIJAMA

No kako to viđamamo u turskim filmovima, osmanlije su POKAZANI kao da se radi o velikim i čestitim ljudima koji su htjeli spasiti svijet od nevjernika. Predstavljeni su kako su sačuvali katoličke crkve a o njihovim očuvanjima katoličkih crkava iz prve ruke da to nije bilo tako svjedočio je u ono vrijeme i Juraj Divinić.

Kroz ovaj tekst želim vam pokazati kako su Hrvati u XV., a posebice u XVI. i XVII. stoljeću, živjeli i proživljavali jedna od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. U tim ratovima protiv brojčano nadmočnijih Osmanlija u jednom od najneravnopravnijim obrambenom ratu protiv Osmanlija pretrpjeli su velike i strašne demografske gubitake, a Hrvatsko Kraljevstvo izgubilo je i velike djelove svojih teritorija.

Koliko je to osmanlijsko divljanje bilo prisutno želim vam samo uz male dijelove pokazati kroz ovaj tekst, jer uz današnju podmuklost novonastalih plačenih povjeničara oni osmanlije pokazuju u savim drugom svjetlu kao časne i poštene ratnike, što se dakako vidi kroz sve njihove filmove, serijale koji se u HRVATSKOJ danas mogu vidjeti.

ZAŠTO SE TAKVE TURSKE SERIJE GURAJU HRVATSKOM NARODU ?

Zapravo to je bio najodvratniji neprijatelj kojeg su HRVATI u povijesti svojeg postojanja ikada imali, a danas Vam ih guraju kao čestite ratnike onog doba kroz tisuće fimova pokazujući osmanlijske sultane kao BOŽJE ljude pune razumjevanja i brige za narod koji su porobljavali stoljećima.

Još su u 13. stoljeću na otočiću Zečevo, u čast Majke Božje redovnici pustinjaci izgradili su crkvu i samostan.

Hrvatski narod svjedočio je pravoj istini i djelovima skrivene povijesti koju od najezda Turaka nije poštedjela ni otočić ZEČEVO kada su početkom 16. stoljeća crkva i samostan zapaljeni, a redovnici pogubljeni. Turci su uzeli Gospin kipa prema usmenim predajama iz toga doba bacili su ga u more.

Nakon turskog osvetničkog i zločinačkog pohoda na Zečevo, te porazom u susjednom Ninu, lokalni biskup Juraj Divić ponovno je podigao crkvu na Zečevu. Ono što je zanimljivo i za nas hrvate jako bitno GOSPIN kip je pronađen i pohranjen u Nin i dan danas se čuva u crkvi sv. Anselma.

Dana 5. svibnja 1516. lokalna pastirica, Jelena Grubišić, doživjela je Gospino ukazanje

U susjedstvu Zečeva, postojalo je seoce Jasenovo, nedaleko od Vrsi. Ostaci su i danas vidljivi.

U njemu je živjela Jelena Grubišić, udovica Marina. Bila je obična žena iz puka te je živjela od stočarstva i poljoprivrede.

Tako je svoju stoku dovodila na ispašu do samog otočića. Za vrijeme ponovnih turskih napada početkom 16. st., Nin je nekako odolijevao osmanskoj pošasti. Udovica Jelena tada je prvi put doživjela iskustvo direktno povezano sa svetkovinom. U noći 9. travnja 1516., Jeleni se prikazao u njezinoj kući redovnik (fratar). Naredio joj je da treba poći u crkvu Gospe od Zečeva, gdje će joj biti navješćeno što ima proglasiti da se učini u Gospinu čast, kako Bog ne bi poslao bičeve svoje na kršćane.

No Jelena je u tom trenutku mislila da joj se pričinja, te je odlučila prešutjeti taj događaj. No Božja providnost je učinila svoje. Naime, 5. svibnja 1516. ponovno se Jeleni Grubišić dogodilo ukazanje, ali ovaj put ne od strane fratra, nego joj se ukazala sama Gospa na otoku s porukom: "Ja sam ostavila potpuno proštenje grijeha u crkvi na Zečevu svakog ponedjeljka. Ali zato valja postiti jedan ponedjeljak o kruhu i vodi i činiti reči misu u crkvi sv. Jakova, u kojoj mi je drago, da me štuju, kao u crkvi u Zečevu." Jelena je odlučila prekinuti zavjet šutnje te je otišla do Nina i sve rekla biskupu Divniću.

Nekim čudom Gospin kip se vratio na otočić

Odlučila se pomoliti pred spominjanim kipom Majke Božje, koji je 'proplakao' pred njom i okupljenim vjernicima. S obzirom na brojna svjedočanstva, Crkva je prihvatila ukazanje te se otada u zadarskom kraju obilježava blagdan Gospe od Zečeva. Točnije, ukazanje se danas obilježava čak tri puta godišnje - 5. svibnja, na blagdan Gospe od Zečeva (također početkom svibnja) i 5. kolovoza.

Krajem 16. stoljeća nastupila su još teža vremena za Nin. Za vrijeme Ciparskog rata 1570.g., Nin je spaljen. Kip je ponovo nestao, ali do 1587., kip je opet prenesen u Nin.

SVJEDOČANSTVA O OSMANSKIM ZLOČINIMA

U pismu papi Aleksandru VI. (1492.–1503.) o osmanlijskim napadima, najčešće provalama "trkaća i palikuća", kako su u izvorima nazivane osmanlijske pljaškaške prethodnice akinđija, ninski biskup Juraj Divnić je 27. rujna 1493. zapisao:

Obilujući isto tako i ljudima i svim ratnim sredstvima neprijatelj (Osmanlije) ide kamo ga je volja. Pustoši polja, željezom uništava stabla, razara kuće i gradove, odvodi stoku kolikogod je ima. Zarobljenike vodi u jaram, pljačka, udara na muke, žestoko istrebljuje, tjera ih bosonoge i gole preko brda i kamenja.

Bezbožna rulja vuče ih polumrtve ili na konopima ili na konjskim repovima. Štapovima i bičevima, kao da su zvijeri, udara gospođe raspuštenih kosa, koje poprskane krvlju djece, nagrđene udarcima, izmrcvarene u licu, uzalud uzdišu, leleču i jecaju moleći bezuspješno od nekoga pomoć ili utjehu.

Strahovito divlji neprijatelji odvode na najsramotniji način zlostavljene djevojke i djevice Bogu posvećene, dječake i djecu vezanu poput životinja na konjima, na zarobljenicima iskušavaju sve vrste surovosti i mučila koja se ne mogu ni zamisliti, a kamoli ispričati.

A ni tako strašno mučenje nema kraja, a ipak se bezbožan narod od toga deblja i time diči.

Preostaje još mnogo toga što je u bjesnilu učinio krvavi neprijatelj. Kad bih htio to nabrojiti, ne bi mi dostajalo ni dana ni pera. Kad bih imao sto jezika i sto usta i željezni glas, ne bih mogao obuhvatiti oblike svih zločina. Ne spominjem koliko je pokrajina opustošio mačem i ognjem, ne spominjem neizmjeran broj zarobljenika i u prijašnja i u sadašnja vremena.

Prelazim preko dječice što su izvučena iz rasječene utrobe trudnih žena i ubijena. Koliko je puta bezbožni Turčin odsjekao grudi i mjesto mlijeka pružio dojenčadi majčinsku krv, koliko je puta uzeo dječicu za noge i glavu im smrskao o stijenu i majke nosio na vratovima sinova.

Koliko je zarobljenika poslao natrag svojim kućama odsjekavši im ruke, iskopavši oči i odrezavši uši.

Okrutna li naroda! Bogovi odvratite takvu pošast od zemlje! O nečuvena bijesa!

O Turska više nego zla! Nesnosna li, kažem, zločinstva, preblaženi Oče! Da se tako opaka neman, tako grozna zvijer, tako kleta nakaza ne bi veselila tako dugo nekažnjena, treba se odmah pobrinuti i priteći u pomoć tamo gdje je nevolja. Jer ako se ta pogubna zvijer ne obuzda i ne suzbije, bit će gotovo s pokrajinama. Ne znam ipak, što će biti s ostalima. Vaša Svetost dobro zna što očekuje susjed kad gori obližnji zid.

SKRIVENA POVIJEST

Prema približnim procjenama na prostoru gdje su živjeli Hrvati porušeno je ili spaljeno oko 3.000 naselja, a zbrajajući podatke iz mletačkih izvora od XV. stoljeća pa do kraja XVIII. stoljeća može se reći da je ubijeno, protjerano ili odvedeno kao roblje oko 1.600.000 stanovnika.

Neki drže da su samo u razdoblju od pada dijela Bosne pod osmanlijsku vlast 1463., pa do 1520. iz hrvatskih krajeva Osmanlije odvele u ropstvo oko 400.000 ljudi.

U prilog tome navode razne izvore, poput izvješća mletačkoga providura Domenega Capella iz 1521., koji spominje da su u kraju oko Šibenika Osmanlije od 1462. do kraja 1520. zarobili više od 70.000 ljudi.

Otprilike u istom razdoblju je, prema izvještaju zadarskoga kneza Mora, na zadarskom području od 60.000 ljudi ostalo njih 5.500.

Na pomisao da je pučanstvo na hrvatskom prostoru tada bilo znatno prorijeđeno upućuje i svjedočenje mletačkoga poslanika Andrija Surijana da 1516.

Na povratku iz Budima preko Senja u Veneciju, nije vidio ni jedno pravo nastanjeno selo između Zagreba i Modruša, jer su Osmanlije sve spalile i opljačkale (Gligo, 1983, 28). To je razdoblje u kojem je znatan broj Hrvata izbjegao izvan granica svoga Kraljevstva i naselio se na područje današnje Austrije, Italije, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Češke i drugih zemalja.

Posebice kritično za opstojnost Hrvatskoga Kraljevstva bilo je stogodišnje razdoblje između bitke na Krbavskom polju 9. rujna 1493. i bitke kod Siska 22. lipnja 1593., u kojem su Osmanlije osvojile Bosnu i Hercegovinu te Hrvatsku, otprilike, istočno od linije Virovitica-Sisak-Karlovac-Karlobag. Suočeni s gubitkom teritorija, posebice kad su Osmanlije nakon četvrte opsade uspijele krajem kolovoza 1593.
osvojiti utvrdu Sisak, hrvatski staleži na Saboru u Zagrebu nemoćno su zaključili da su od "nekada slavnoga Hrvatskoga Kraljevstva preostali tek ostaci ostataka" – otprilike 16.800 km2 teritorija koji Osmanlije nisu uspjele osvojiti.

Da bi se zaustavila osmanlijska osvajanja, uz pokretanje zajedničke europske protuturske akcije, ugarskohrvatski vladari pokušavali su organizirati obranu na teritoriju koji je graničio s Osmanskim Carstvom.

Počeci organizirane obrane od osmanlijskih napada na hrvatskom teritoriju primjetni su već u razdoblju vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva Žigmunda (1387.–1437.) i Matije Korvina (1458.–1490.), a proces izdvajanja posebnoga teritorija na kojem je život stanovništva bio podređen obrani granice od Osmanlija
konačno su završili Habsburgovci ustrojavanjem Vojne krajine.

Sredinom XVI. stoljeća provedeno je uređenje Vojne krajine, podjelom na Gornjoslavonsku (kapetanije koprivnička, križevačka i ivanićka) i Hrvatsku krajinu (kapetanije ogulinska, hrastovička, žumberačka, uz već postojeće senjsku i bihaćku). Potom su na saboru zemalja Unutarnje Austrije u Brücku na Muri 1578. određene obveze u pokrivanju vojnih troškova za obranu granice prema Osmanlijama. Štajerski staleži trebali su financirati Gornjoslavonsku Krajinu između rijeka Drave i Save (od 30-tih godina XVII. stoljeća zvanu i Varaždinski generalat), a staleži ostalih zemalja Hrvatsku Krajinu između rijeke Kupe i mora (od kraja XVI. stoljeća zvanu i Karlovački generalat).

Za razliku od Banske Krajine (između rijeka Save i Kupe) nad kojom je vlast imao Hrvatski sabor i ban, ta su područja u vojnom pogledu bila podčinjena Ratnom vijeću u Grazu.

Ustrojavanjem Vojne krajine Osmanlije su napokon zaustavljene u osvajanju hrvatskoga teritorija.

Prijelomnim događajem drži se pobjeda kršćanske vojske nad Osmanlijama u bici kod Siska 22. lipnja 1593., odnosno tzv. Dugi rat, koji je započeo nakon bitke kod Siska 1593. i trajao do potpisivanja mira na ušću rijeke Žitve 11. studenoga 1606.

Spomenuti mir, koji je potpisan na 20 godina, potvrdio je da Osmansko Carstvo gubi nadmoć koju je do tada imalo u Europi (Mažuran, 1998, 165–179). No, na granici s Osmanskim Carstvom nastavio se tzv. mali rat, kako povjesničari nazivaju provale, čarke ili četovanja s obje strane granice, koja nisu prestajala tijekom XVII. stoljeća (Mažuran, 1998, 226). Izvori svjedoče da su takvi sukobi često bili nemilosrdni, a da se prema protivniku i stanovništvu napadnutoga područja postupalo iznimno okrutno.