OSLOBOĐENJE ZAGREBA

Poštovani pratitelji epovijesti, prije svega da vam se predstavim. Ja sam Ivan Vohrić, osnivač mrežne stranice skrivena povijest te Facebook stranice i Facebook grupe skrivena povijest.

Velika većina od vas me poznaje i zna da se bavim istraživanjem skrivenih dijelova Hrvatske povijesti. Kao bivši policijski službenik i kriminalista bio sam i prisutan u nekoliko situacija gdje mogu i osobno posvjedočiti o pronalascima masovnih stratišta i grobnica u koje su bačeni hrvatski civili, žene, djeca, i hrvatski vojnici. Te zločine su poslije 08.05.1945. počinile Titove partizanske jedinice prilikom ulaska u Zagreb.

Ova zlodjela i masovna ubojstva Hrvata u današnje vrijeme slave još uvijek neki hrvati. Vjerojatno oni koji bi slavili i danas da smo 1991-1995 izgubili nametnuti rat od strane Srpsko – Četničkog i JNA agresora. U ova današnja moderna vremena i sve većom prisutnošću umjetne inteligencije. Doći će doba kada se skriveni dijelovi hrvatske povijesti više neće moći tajiti, a da široj javnosti takvi podaci ne budu  dostupni.

Umjetna inteligencija tvrtke OpenAI u svojim bazama podataka imat će sve dostupne potrebne podatke kako bi trajno u povijesti hrvatskog naroda bilo zapisano. Bez ikakvih manipulacija ili političkih podobnosti servirano javnosti.

Umjetnom inteligencijom nije moguće manipulirati na nivou političke, nacionalne, ili vjerske pripadnosti. Ona jednostavno koristi sve relevantne podatke i temeljem tih podataka vam pruža točne informacije.

TKO JE ZAPRAVO OSLOBODIO ZAGREB

Nigdje nikada, međutim, nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba. Ma koliko ona nekima može izgledati i pomalo čudna, pa i neugodna. A ta istina glasi: 8. svibnja 1945. bila je, ponajprije, "srpska priča". U Zagreb su prve ušle i prve ga neposredno oslobodile srpske partizanske formacije. Odnosno formacije pretežno sastavljene od boraca iz Srbije.

Ono što se dosad nastojalo prešutjeti ili barem potisnuti u drugi ili treći plan jest i, u biti, sasvim notorna činjenica. Da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba odigrala 45. srpska divizija. Točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A ostalo je, također, prešućeno ili neotkriveno i to da su među pripadnicima 20. srpske brigade. Pa dakle i među prvim osloboditeljima Zagreba, bila i trojica mladih Beograđana. Koji će kasnijih godina i desetljeća, u Titovoj Jugoslaviji, postati stožernim figurama srpskog anti titoističkog i nacionalističkog pokreta, na čelu s Dobricom Ćosićem.

Bili su to budući povjesničar književnosti i neumoljivi društveno-politički agitator i aktivist Živorad Žika Stojković. Zatim budući slikar, kontraverzni filmski redatelj i pisac Miodrag Mića Popović (koji će, kao i Stojković, već 1946. postati jednim od vodećih članova Ćosićeva klana "siminovci"). Kao i budući slikar i, od 1985. na 1986., član Komisije za izradu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti , Stojan Ćelić.

Njihovo sudjelovanje u činu oslobođenja Zagreba bitan je sastavni dio njihove biografije i jedan od nezaobilaznih etapa njihovog prirodnog razvoja u vatrene srpske nacionaliste. (To se posebno odnosi na Stojkovića i Popovića; Ćelić je, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU, bio, u usporedbi s njima dvojicom, znatno umjereniji).

Četrdesetpeta srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada u njoj, u dvostrukom se smislu može smatrati prvim osloboditeljem Zagreba.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u - Beogradu. Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945. Slavlje je počelo već u 10 sati prije podneva, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se "hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske". Te da je "Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba", nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: "Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim mijenjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pjesma."

U svojim "Sjećanjima" komesar 10. "zagrebačkog" korpusa Ivan Šibl otvoreno priznaje da su se on i ostali borci Korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno.

Ne znam zašto su ti njegovi memoari dosad toliko prešućivali. Pretpostavljam da je u pitanju bila nekakva jalova i besmislena politička korektnost. Koja se na kraju ipak uvijek vrati kao bumerang. 

Glavna je Šiblova teza (nikada prokomentirana u našem tisku ili publicistici) da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. Jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili Srbi. Umjesto riječi "Srbi" Šibl je, međutim, upotrijebio riječ "nepoznati". Ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi.

Na jednom mjestu on piše, opisujući ulazak 10. "zagrebačkog" korpusa u Zagreb: "Nisu nas ugledali (mislio je na Zagrepčane - op. aut.). Umjesto svojih dočekali su nepoznate."

U drugom pak odlomku Šibl se prisjeća trenutka kada je na Hrvatskom krugovalu čuo da je Zagreb oslobođen. Pa piše: "Glas nepoznatog komandanta bataljona (čak je izbjegao spomenuti da se radilo o 20. srpskoj brigadi, toliko ga je to opterećivalo! - op. aut.) ostat će mi uvijek u uhu, i njegove riječi uvijek ću pamtiti."

Slavljenički je miting u Zagrebu, na Jelačićevom trgu, održan 11. svibnja 1945. - tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu. Objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Koče Popovića, čija je rečenica. "Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije". Bila pozdravljena frenetičnim pljeskom i pozivima "Živjela Srbija!"

Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je "Pohvala vrhovnog komandanta Tita" osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom:

"Nadirući se s neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb. " Tito je u svojoj "Pohvali" imenovao ukupno sedam visokih vojnih rukovodilaca iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

Jedan od detalja koje je opisao Darko Hudelist istraživački novinar i publicist u Globusu oslobođenje Zagreba 10.05.2013. godine

„ Mićin sin Jovana Popovića ujedno mi je, u jednom od naših razgovora, prepričao sjećanja svog oca. Vezanog za 8. svibnja 1945.: konkretno, kako je on doživio ulazak u Zagreb.

Bit opisa je sljedeće: Mića je bio u onoj skupini boraca 20. srpske brigade koji su u Zagrebu kročili preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta. No tijekom ulaženja dogodio se jedan vrlo ružan incident. Na suprotnoj, sjevernoj strani Save stajalo je ili sjedilo nekoliko Zagrepčana. Jedan od kojih je partizanima koji su upravo stupali preko mosta podrugljivo dobacio, onako na purgerskom: "A kaj vi tu delate, ko vas je ovde zval?" Onda se netko od tih partizana razjario (to svakako nije bio Mića Popović) i u te Zagrepčane. Ili u jednog od njih, ispalio je iz svog mitraljeza nekoliko rafala.

Radeći na ovome tekstu porazgovarao sam nekoliko istaknutih čelnika Saveza antifašističkih boraca i anfifašista kako na razini države tako i grada Zagreba.

Ivan Fumić, koji je čak 13 godina bio na čelu boračke organizacije, ovako mi je prokomentirao dokument "Vojna relacija" Štaba 45. srpske divizije i ratni dnevnik Miće Popovića:

Vjerujem da je to sve točno, što su oni napisali. U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. 

To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu. Gdje sam bio od 1942. na 1943. u sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi - jedan dio bili su četnici. Njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom. Bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. 

Većina njih bila je antinjemački raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: "Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!" S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: "Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!" 

Vladimir Jurak, koji je 17 godina predvodio Zajednicu udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba (u ratu se borio u brigadi "Matija Gubec", koja je pripadala 10. "zagrebačkom" korpusu), bio je za nijansu-dvije još oštriji, pa mi je kazao:

Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa iu Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci.

Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje.

Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: "Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola."

To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945.

U tome je stvar. Jer, Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono - mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi ​​hoćemo. 

Hrvati zapravo slave srpske „osloboditelje“ koji su pobili njihove sugrađane

To su komunisti i partizani iz strane države, i tada i danas, koji su ušli u glavni grad Hrvatske (Jugoslavija tada nije postojala, kao niti danas, to su bili de jure strani vojnici).

Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi “službena verzija oslobođenja Zagreba”. Po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj. Po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb. Nego da se to, navodno dogodilo spontano. To vrlo loše objašnjenje dogodilo se zahvaljujući, kako tvrde “antifašisti”. Zahvaljujući “iznenadnom razvoju” događaja uoči 8. svibnja 1945. Koji se nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.).

To je, navodno, glavni razlog zašto u glavni grad Hrvatske ulaze partizani iz Srbije, s unovačenim velikim brojem amnestiranih četnika.

A to je, navodno, i razlog zašto je partzianski X. korpus iz sjeverne Hrvatske bio tri dana “na čekanju”.

Naravno da nitko ne vjeruje u tu laž i da je velika želja srbijanskih partizana da još jednom Srbi. Nakon 1918. godine, uđu u glavni grad Hrvatske. Tako su i počeli pokolji u Zagrebu, koljača u partizanskim uniformama koji su prije toga od travnja 1945. Izvršili već brojne zločine u Slavoniji i Bosni, u ofenzivi nadiranja prema Zagrebu.

ZAŠTO SE I DANAS SUSTAVNO PRIKRIVAJU KOMUNISTIČKI I PARTIZANSKI ZLOČINI

Hrvatski je sabor, 30. lipnja 2006., donio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine

Dokaz AD-1

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1786.html

Kako je razvidno iz privitka deklaracije Hrvatski je sabor donio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine“. Međutim, stvarnost u Hrvatskoj nakon 2006., kao i nakon 2022. godine, pokazuje da najmoćnije državne i društvene institucije u Hrvatskoj uporno izbjegavaju suočavanje i distanciranje od zločinačke komunističke prošlosti.

Štoviše, unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija sve otvorenije i sve vulgarnije se zagovara zločinačka paradigma jugoslavenskog komunizma te njezin vrijednosni sustav, simboli i kult osobe.

Isto tako, nakon 1990. godine, različite udruge i pojedinci podnosili su hrvatskome pravosudnom sustavu dokumentirane prijave protiv pojedinaca. Koji su sudjelovali u zločinima koje je počinio komunistički režim. No do sada nije održan nijedan sudski proces. Niti je itko osuđen za te zločine jer komunistički zločini i konkretni zločinci uživaju institucijsku zaštitu čak i u demokratskoj Hrvatskoj. Koja je članica Europske unije.

Najneposredniji dokazi koji svjedoče o sustavnosti pripremanja i provođenja te razmjerima poratnih zločina jugoslavenskog komunističkog režima svakako su mnogobrojna prikrivena masovna stratišta i grobišta, o kojima se prije 1990. Bez najteže pogibelji, nije smjelo išta progovoriti. Osim toga, jugo komunistički je režim onemogućavao istraživanja i bilo koju vrstu javnoga govora o represiji koju je provodio krajem rata i u poraću.

Čak i kod službenoga popisivanja žrtava rata (1950. i 1964.) režim je u «Uputstvima» popisivačima -necivilizacijski i protivno međunarodnom pravu - odredio: «Svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora i domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata».

STEREOTIP I NJEGOVO DANAŠNJE ŠIRENJE

Usprkos svemu naznačenome, u Republici Hrvatskoj i nadalje se institucijski sprječava ili usporava suočavanje sa zločinačkom komunističkom poviješću. Glavni razlog takvu stanju nije slučajnost, nego već spomenuta činjenica o tranzicijskome procesu, kojim je komunističkoj paradigmi i komunističkim strukturama omogućeno da svoju golemu moć iz komunizma i Jugoslavije institucijski i strukturalno prenesu i očuvaju u samostalnoj hrvatskoj državi i novim građansko-demokratskim okolnostima.

Nositelji moći u institucijama hrvatske države i društva koriste se različitim metodama, uključujući i proizvodnju ciljanih (lažnih) znanja i percepcija. Te stoga u hrvatskoj javnosti prevladavaju stereotipi (pogrešne predodžbe o stvarnosti) koji sustavno onemogućuju javno suočavanje s Blajburškom tragedijom. Jedan od glavnih ciljeva institucijske proizvodnje neznanja prikrivanje je ideološke i praktične cjelovitosti i sustavnosti, kako pripremanja tako i provođenja jugoslavenske komunističke represije krajem Drugoga svjetskog rata i u poraću. Pod takvim stručno provođenim masovno psihološkim pritiscima, čak i istraživači pojedinih stratišta ili područja represije te preživjele žrtve i drugi svjedoci represije, doživljavaju tragediju svog područja ili svoju osobnu tragediju tek kao izoliran događaj i slučaj, ili kao jedan od više sličnih događaja i slučajeva.

Hrvati ni danas ne znaju razmjere zločina u Zagrebu koje su počinili Titovi partizani

Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu označavaju pokolj kojeg su počinili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Zagrepčani, izbjeglice koje su bježale pred partizanima, ranjenici, civili, žene i djeca su ubijani na stratištima u samom gradu (današnja Pedagoška akademija u Savskoj ulici), po okolnim šumama, pod sljemenskim i žumberačkim stratištima i poljima.

Dokaz AD-2          

ZAGREB - Državno odvjetništvo RH, odnosno zamjenik glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan, nakon zahtjeva Udruge za mobiliziranje novih organizacija mladih - ZAMNOM i Hrvatskog odgovornog društva, kojem je predsjednik Ivica Relković, zatražilo je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da istraži zločine koje su komunisti počinili 1945. godine u dvorištu Savske ceste 77 pokraj zgrade Pedagoške akademije. Mjesto egzekucije - Pedagoška akademija. Odvjetništvo je, među ostalim, zatražio od ŽDO-a da se provedu “konkretni izvidi radi svestrane, pa i terenske provjere navoda i obavljanja obavijesnih razgovora s navedenim svjedocima i svim drugim osobama koje imaju saznanja o tim događajima.

Državno odvjetništvo zatražilo je da taj materijal promptno dostave na postupanje ravnateljstvu policije. Pretpostavlja se da je pokraj Pedagoške akademije u Savskoj u svibnju 1945. godine pogubljeno oko 300 zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika, među kojima su bili mnogi ranjenici.

Svjedoci su stanovnici Vrbika Svjedoci masakra uglavnom su stanovnici Vrbika, koji su živjeli blizu Pedagoške akademije, i njihova djeca.

Svjedokinja I. H. (podaci poznati DORH-u i MUP-u), imala je krajem Drugog svjetskog rata 19 godina. Ona se sjeća da je zgrada Gimnazije sestara milosrdnica pretvorena u njemačku vojnu bolnicu u kojoj su komunisti zatekli ranjenike. “Zdravko Stanišić, rođen 1930., još traži oca Franju, koji je zadnji put viđen 25. svibnja 1945. u zatvoru u Savskoj, preko puta zgrade Pedagoške akademije. Franjo Stanišić posljednji se put javio ženi kratkim pismom koje je poslao preko jednog partizana.

Ne hodi mi tud! – prisjeća se 63-godišnja Ž. B. riječi svoje majke, Primorke. Jednog su se dana Gagarinovim putem žurile na tramvaj. Kći je htjela prečicom preko travnjaka ispred zgrade današnjeg Učiteljskog fakulteta. – Zakaj? – upitala je majku. – Zač? Aš su tu silni ljudi pokopani. Vrni se i hodi za manom – odgovorila je majka. Ž. B. i danas izbjegava to mjesto.

Je li ispod travnjaka u dvorištu Učiteljskog fakulteta grobnica nekoliko stotina ljudi koje su partizani pobili u svibnju 1945. godine, pitaju se aktivisti Hrvatskog odgovornog društva i udruge mladih ZAMNOM. Svjedočanstva o kojima govore kažu da su tu pobijeni i zakopani ranjenici iz tadašnje bolnice u zgradi današnjeg Učiteljskog fakulteta, XI. gimnazije i OŠ Davorina Trstenjaka.

DOKAZ AD-3

Zločin u Gračanima

Organizirane egzekucije u Gračanima počele su sa 10. na 11. svibnja 1945. Prema iskazima lokalnog stanovništva, žrtve su dovođene iz zatvora i logora u Zagrebu, pješice, u grupama ili u kolonama, među njima je bilo muškaraca i žena, neki su bili vezani žicom, neki nisu. Nema podataka da je itko preživio. Egzekucije su obavljali pripadnici jedinice JA koja je tih dana bila stacionirana u Gračanima, ubijali su ih na ulazu u Park prirode Medvednica i u samom naselju, a tijela su naknadno u masovne grobnice organizirano pokapali mještani. M. Haramija evidentirao je sva mjesta na kojima je on organizirao pokop žrtava (20 lokacija) te zabilježio broj pokopanih žrtava (783).

Lokacija se zove Krivićev brijeg, a prema evidenciji Miroslava Haramije – koji je 1945. kao zdravstveni inspektor obavljao asanaciju likvidiranih te desetljećima čuvao dokumentaciju o lokacijama.

VELIČANJE UBOJICA I OMALOVAŽAVANJE ŽRTAVA

Hrvatski je sabor, 30. lipnja 2006., donio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine

Nakon što su doneseni važni dokumenti europskih institucija, Rezolucija 1481. Skupštine Vijeća Europe – Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima (25. siječnja 2006.) i Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, (2. travnja 2009.), ali i Deklaracija Hrvatskoga Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., 30.lipnja 2006., mnogi su se u našoj zemlji naivno ponadali da će hrvatske državne institucije, političke stranke i udruge znatno brže prionuti na ispunjavanje zadaća koje proizlaze iz ovih važnih dokumenata.

No oni uglavnom i danas 08.05.2023. godine slave ubojice a država hrvatska i vlada RH im u punoj mjeri u tome pomaže.

Dokaz AD-4

Vladimir Ranogajec – revni sljedbenik Titova staljinizma i sudstva Andreja Višinskoga

Partizanska i komunistička represija u Hrvatskoj 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest, Zagreb- Slavonski Brod, 2008./str. 49./

Totalitaristički sustav i zla koja je počinio prema nevinim ljudima pretvoren je u antifašistički pokret, a oni koji traže primjenu dokumenata, odnosno preispitivanje i osudu počinjenih zločina, prozvani su revizionistima i fašistima, a u Hrvatskoj ustašama, ni više ni manje, kako je to uostalom uvijek i bilo. U toj falangi čuvara nedjela totalitarističkoga sustava, oličenoj u staljinističkoj vlasti Tita, njegovih tajnih službi, Partije, srpske JNA, orjunaša, pobornika propale države i anti Hrvata svih fela, gnijezdo su svili svi oni kojima Hrvatska smeta kao neovisna država. Oni sanjaju o bivšoj velikosrpskoj Jugoslaviji, regionu, protivni su Domovinskome ratu, za mirenje su s okupatorima bez ikakvih uvjeta – njima je Beograd još uvijek prestolnica, nikako Zagreb.

VLADIMIR RANOGAJEC U SLUŽBI SUDA - OSLOBOĐENJE ZAGREBA

I ono malo suđenja u tome vremenu bilo je organizirano prema poznatome inkvizicijskom načelu Andreja Višinskoga, tvorca sovjetskoga kaznenog prava i tužitelja u staljinističkim procesima: optuženi moraju dokazati svoju nevinost.

Jedan od takvih nositelj je trešnjevačke ulice koju je dobio za zasluge u športu?! Pod brojem 131. na stranicama 458. do str. 477 . (Partizanska i kom. represija…., op. cit. objavljena je presuda Vojnoga suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću i družini, Sud br. 290/45, U ime naroda Jugoslavije.

Optužnica i presuda objedinjavala je, kako to se to cinički navodi – zbog racionalizacije, proces protiv 58 međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera.

Na čelu Vojnoga suda (predsjednik) bio je kapetan Vladimir Ranogajec.

Opisanim djelima, kako se navodi u presudi, svih 58 počinilo je krivična djela ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja iz čl. 13. i 14. Uredbe vojnim sudovima.

Partizanska pravda je bila neumoljiva: na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeno je šest optuženika, na kaznu smrti strijeljanjem 43 osobe te devet na vremenske kazne.

Spomenut ćemo samo nekoliko poznatijih optuženika i zbog čega su tako drastično kažnjeni: Germogen Maksimov, patrijarh Hrvatske pravoslavne crkve; Šegvić Kerubin, katolički svećenik i znanstvenik, promicatelj teze o gotskome porijeklu Hrvata; Guberina Ivo, katolički svećenik, novinar, publicist, pisac; Muftić Ismet, muftija u Zagrebu; Glavaš Radoslav, franjevac, profesor i pisac…

U presudi za Glavaša tako stoji da je odgojio čitav niz ustaških koljača(?!).

Slične su invektive prilijepljene ostalim žrtvama.

O kakvom sudcu se radi, svjedoči ispitivanje Kerubina Šegvića koji je strijeljan u 78. godini života - OSLOBOĐENJE ZAGREBA

Na pitanje Ranogajca odakle mu ideja o gotskome porijeklu Hrvata, Šegvić mu je smireno objasnio da je o tome, među inima, pisao i pop Dukljanin.

Čuvši da se radi o nekome popu, Ranogajec ponovno upita Šegvića: „Jesam li ja dobro čuo, radi se o nekome popu Dukljaninu?“

Šegvić odgovori potvrdno kako se doista radi o popu Dukljaninu.

Na to, ovaj sudac zatraži od stražara da mu hitno dovedu tog popa Dukljanina!?

Pop Dukljanin (Presbyter Diocleas, Presbyter Diocleates, Anonymus Dyocleates), povijesni pisac (?, oko 1100. – ?, druga pol. XII. st.).

Tim su imenom pisci od Ludovika Crijevića Tuberona, Ivana Lučića i Danielea Farlatija nazivali, a poslije se to uobičajilo, anonimnog autora historiografskoga zapisa poznatog pod najčešćim imenom Ljetopis popa Dukljanina.

Prevladava mišljenje da je pop Dukljanin bio visoki crkveni dostojanstvenik i da je pisao svoje djelo između 1150. i 1180. Pokušavajući imenovati anonimnog autora, prvi je Vjekoslav Klaić uputio na Grgura, barskog i dukljanskog nadbiskupa. Klaićevo mišljenje slijedili su bez daljnje razrade Ferdo Šišić i Nikola Radojčić.

Ljetopis popa Dukljanina - OSLOBOĐENJE ZAGREBA

Ljetopis je jedan od najstarijih izvora i kompilacija za hrvatsku, crnogorsku i slavensku povijest, vjerojatno na temelju pripovijednih i drugih izvora iz 12. stoljeća, koji je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u Baru.

Kerubin Šegvić (Split, 23. veljače 1867. – Zagreb, 30. srpnja 1945.), bio je hrvatski povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik i profesor filologije; pogubio ga je nakon Drugoga svjetskog rata jugokomunistički režim.

Kao povjesničar imao je nekoliko teza koje je pokušao znanstvenom logikom potkrijepiti. Jedna od njegovih teorija je bila da Hrvati nisu slavenskog nego gotskog podrijetla. Iako se oslanjao na tekstove Ludwiga Gumplowitza s početka 20. stoljeća u kojima se pokušalo dokazati neslavensko podrijetlo Hrvata, do teorije je postupno došao vlastitim istraživanjima. Pritom je Šegvić kao glavne dokaze (vrela) iznosio zapise Tome Arhiđakona u Salonitanskoj kronici i Ljetopis popa Dukljanina.

U članku „Hrvat, Got, Slav“ izdanom 1932. Kerubin Šegvić izdvaja navode iz Tomine kronike u kojima se spominju Goti i uglavnom prepričava vrelo bez prevelikog teoretiziranja, ali ipak zaključuje: Nemoguće je dakle u Tominu djelu poreći ovu sinonimnost: Chroati, Gothi, Sclavi za Hrvate.

Budući da je teorija tako izravno Hrvate odjeljivala od Slavena i Srba

Gotska teorija navedena je u optužnici Kerubina Šegvića 1945. godine i bila je jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ga jugokomunisti osudili na smrt.

Osudio ga je vojni sud II. armije na smrt zbog "teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata, odnosno zbog raspirivanja međunacionalne mržnje".

Šegvić je uhićen i već u lipnju 1945. godine pogubljen. Po službenoj verziji je obješen, iako Bogdan Radica navodi kako je Šegvić ubijen kasnije u nekom samostanu.

Nakon 1945. godine je desetljećima hrvatska historiografija o Šegviću i njegovoj Hrvatskoj smotri pisala nekritički, bez dubljeg poznavanja njegove biografije i djelatnosti u i prije NDH.

IZVOR : Vjesnik, 30. VII. 1945., Kerubin Šegvić, „Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina“, Nastavni vjesnik 1931./1932., knj. XL, 22., Nevenko Bartulin, „Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945.“, Radovi zavoda za hrvatsku povijest 2007., br. 39., str. 221., Nevenko Bartulin, „Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945.“, Radovi zavoda za hrvatsku povijest 2007., br. 39., str. 221., Vjesnik, 30. VII. 1945., str. 2., Bogdan Radica, Hrvatska 1945, München-Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije, 1974., str. 120.

Ranogajec je poznat i po suđenju Đuri Vranešiću koji je štitio i spašavao Krležu, Krstu Hegedušića, skladatelja Milana Sacha, 80-ak židova – u knjizi je njihov popis, Vasu Bogdanova, Antuna Augustinčića i mnoge druge. Sudac Šnidaršić u prvome je postupku oslobodio Vranešića da bi ga potom, zbog takve presude, stigla zatvorska kazna.

Glavni je tužitelj bio Vlado Ranogajec, a uz njega Iveković Stjepan - OSLOBOĐENJE ZAGREBA

Vranešića je branio Ivo Politeo., (…) Ranogajec „glavosječa“ nije sitna riba, ali je u odnosu na druge ipak sitna riba i on je fanatični manijak kakva Zagreb do njega nije vidio (Bedeković i njegova „mučenja“ dječji su vrtić prema Ranogajčevoj logici) i napokon je dobio u tom Zagrebu i ulicu, ali kao navijač i funkcionar „Dinama“ – vrhunac hrvatske groteske… Milan Gavrović: Čovjek iz Krležine mape, – Život i smrt dr. Đure Vranešića, Novi Liber, Zagreb, 2011.str. 266.

Stepinac mu odgovorio: Ustaše ne mogu biti okupatori svoje zemlje

Ranogajec je u početku sudjelovao i u saslušanju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Jedan od prvih Stepinčevih biografa Aleksa Benigar u svojoj knjizi Alojzije Stepinac,hrvatski kardinal, Zagreb, 1993. u nekoliko rečenica, zabilježio je taj razgovor:

… U toj kući (u Mlinarskoj ulici u kojoj je 17. svibnja 1945. bio, po vlastima, smješten nadbiskup, op.a.) … počeo ga je ispitivati “neki Ranogajac”. /Ranogajec, op. a.). Zauzevši pred nadbiskupom važnu pozu, rekao mu je:  „ Vi ste surađivali s okupatorima „

Krvave ruke partizanskih zločinaca nisu prezale ni od ubijanja žena. Dok se danas, tek nakon 80 godina, zna o ženskim pletenicama žena koje su komunistički krvoloci žive bacili u Barbarin Rov u Sloveniji, malo njih zna za partizanske i komunističke zločine nad časnim sestrama.

OSLOBOĐENJE ZAGREBA - GERALDA JAKOB

 Geralda Jakob (Donjara kod Carevdara, 17. srpnja 1906. - jama Jazovka, 15. svibnja 1945.) - hrvatska katolička redovnica, sestra milosrdnica, žrtva jugoslavenskog komunističkog režima. Pokrenut je postupak beatifikacije s. Geralde, zajedno s još šest susestara koje su bile žrtve mučeništva.

Rođena je kao Ana Jakob 17. srpnja 1906. u Donjari kod Carevdara, u današnjoj Koprivničko-križevačkoj županiji. U Družbu sestara milosrdnica stupila je 31. kolovoza 1925. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 21. prosinca 1927., a doživotne 21. prosinca 1931. godine u Zagrebu.

Geralda joj je redovničko ime. Poslije zavjetovanja poslali su je u Gradsku ubožnicu kao bolničarku. Radila je i u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, na teškoj dužnosti, s umobolnim pacijentima.

U psihijatrijsku bolnicu Vrapče, partizani su dovodili ranjene hrvatske vojnike. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice.

Tri sestre su to, a među njima i sestra Geralda, na svoju nesreću vidjele. Kako bi ih ušutkali, komunisti su odlučili ubiti svjedokinje tih događanja, s. Geraldu Jakob, s. Konstantinu Mesar te s. Liphardu Horvat.

Oslobođenje Zagreba - Monografija

U monografiji Sestre milosrdnice, I. (1996.) postoji tek jedna rečenica o trima mučenicama koje su završile u Jazovki: U noći 15. svibnja 1945. godine, tri sestre: s. Geralda Jakob, s. Konstantina Mesar i s. Lipharda Horvat odvedene su u nepoznatom pravcu i nikad se više o njima nije moglo ništa doznati...

Jedne noći ostavila nas je tužne i žalosne. Svoj odlazak zapečatila je dobrim djelom. Još u zadnji čas dala je injekciju, isprala i povila ruku onome koji ju je odveo iz naše sredine. ljubav jedne milosrdnice. Blagi Gospodine, budi joj milostiv….

Ozna ju je odvela u Jazovku. Tri su redovnice platile životom svoju ljubav i požrtvovnost prema ranjenicima, i to mučeničkim životom, jer su se usudile poviti rane ranjenom hrvatskom vojniku poslije bleiburške tragedije ili, što je vjerojatnije, jer su bile svjedocima partizanskog masakra nad hrvatskim ranjenicima i njihova odvođenja u Jazovku.

U autorovoj knjizi Svećenici žrtve rata i poraća (1994.) piše:

Probuđena iz sna u noći… odvedena i završila u Jazovki. Oficiru Ozne, prije nego ju je odveo, dala je injekciju i povila mu ranu na ruci, jer ga je pas ugrizao! Tako je završio život milosrdnice sv. Vinka i njegovog Karitasa!

Zašto je ubijena ova dobra sestra? - Oslobođenje Zagreba

Prema jednoj verziji, sestre su sklonile jednog hrvatskog ranjenika, pa su zbog toga stradale. Prema drugoj, pak, verziji, sestre su vidjele kako su partizani svake noći odvodili ranjenike i bacali ih u Jazovku. Neke su čak i ubijali u podrumima bolnice pa su ih mrtve iznosili u kamion, vozili i bacali u jamu, jer im je bilo lakše u jamu bacati trupla, nego žive ljude koji su se otimali.

Tri sestre su to, a među njima i sestra Geralda, na svoju nesreću vidjele. Kako bi ih ušutkali, komunisti su odlučili ubiti svjedokinje tih događanja, s. Geraldu Jakob, s. Konstantinu Mesar te s. Liphardu Horvat

U svakom slučaju, završile su u Jazovki. Nikakvom se politikom nisu bavile. Samo su previjale rane ranjenicima – i partizanskim i hrvatskim. To što su partizanima previjale rane bila im je dužnost, a što su hrvatskim vojnicima previjale rane, za to su morale završiti u Jazovki.

IZVOR: Izvješće iz Kronike Sestara milosrdnica. Baković, Anto, Svećenici žrtve rata i poraća, Zagreb, 1994., str. 239.

Dokaz AD-5 OSLOBOĐENJE ZAGREBA

Masovna grobnica Jazovka je jama koja se nalazi u šumi pokraj naselja Sošice na Žumberku u RH

Obzirom na ratni zločin koji se u njoj dogodio, zaštićeno je kulturno dobro.

Jama se sastoji od ulaznog dijela nalik bunaru dubokog oko 34 m, na čijem se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.

2020. godine su iz jame ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine, te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Ekshumaciju žrtava - OSLOBOĐENJE ZAGREBA

Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske je u srpnju 2020. godine provelo ekshumaciju žrtava iz jame Jazovka, te je utvrđeno da je ondje bilo najmanje 814 kostura. Planirana je daljnja antropološka obrada posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb.

Nadam se da ste pročitali do kraja ovaj tekst koji sadrži samo jedan mali djelić informacija. Pa se upitajte što vi  i zapravo koga slavite na dan 08.05.2023. godine, slavite dan 08.05.1943. i ulazak srpskih partizana i četnika koji su 1943. i 1944. preobukli uniforme te su četniče šubare zamijenili titovkama i zvjezdom petokrakom.

Podijelite i preporučite našu mrežnu stranicu epovijest