OVE UBOJICE VI SLAVITE - POGLEDAJTE VIDEO
Partizanske likvidacije koje su počinili partizani i antifašisti su zabranjena tema kako u doba Jugoslavije tako i danas. Uz malu razliku da danas izlaze na vidjelo dijelovi zločina koje su počinili Titovi partizani.
Zamislite situaciju u kojoj jedan čovjek iz svojega pištolja ubije 21 svećenika za redom! Klekni, pucaj u potiljak… Klekni, pucaj u potiljak… I tako 21 puta! Po svjedočanstvu preživjelog Frana Živičnjaka, kojeg je poštedio stražar Mladen Šafrenko, kasnije pokajnik koji je pokazao jamu gdje su ležali ubijeni.
Svećenike je svojom rukom ubio Stjepan Hršak!
Stjepan Hršak bio je šef OZNA-e u Krapini u konačnici je završio u Zagrebu, gdje je 50-ih godina radio za OZNA-u, a za nagradu je dobio vilu na Tuškancu 61.
Hebrang: DORH savjesno zataškava komunističke zločine!
Bivši predsjednik Upravnog vijeća Ureda za istraživanje komunističkih zločina dr. Andrija Hebrang : Glavni državni odvjetnik ne samo da ne procesuira komunističke zločine, nego ne procesuira niti ove srpske, iz Domovinskog rata. Na primjer, za granatiranje 14 hrvatskih bolnica nije pokrenuta još uvijek niti jedna istraga i nije podignuta niti jedna optužnica. Dakle, na isti način se u zaborav gura sve ono što se dogodilo 1991. isto kao i ono što se događalo 1945. godine.
/ izvor: dr. Hebrang u Bujici putem telefona /
DOKAZI ZA PARTIZANSKE LIKVIDACIJE I ZLOČINE ZA UBOJSTVO 21. SVEČENIKA
U kronici Franjevačkog samostana u Krapini, ostao je nepobitan dokaz iz tog vremena apokalipse u maceljskim šumama. Tadašnji je gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, uz rizik vlastitog života, o tom krvavom vremenu svojeručno posvjedočio istinu za poubijano svećenstvo. Popisao imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt. Te jasno istaknuo: “XXI. veri martyres pro fide et patria”, odnosno 21 pravih mučenika za vjeru i domovinu. Noć 4. na 5. lipnja 1945. je maceljska noć strave kad su serijski ubijeni svećenici.
Nije se smjelo dokazati
Trebali bi se zapitati, kako to da je kardinal Franjo Kuharić, već 7. lipnja 1991., prije ikakvih iskapanja odlučio služiti svetu misu zadušnicu na lokaciji Lepa Bukva. Kako to da nije promašio mjesto gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Dakle imao je vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenstva.
Kao zagrebački nadbiskup i kardinal rimokatoličke crkve, nedvojbeno je i bez zadrške svjedočio istinu, iako bez čvrstih materijalnih dokaza.
Zašto je podario vjeru svjedoku događanja Franu Živičnjaku koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti? Očito je iz dva čvrsta izvora istina bila nepobitna.
Godinu dana kasnije u ljeto 1992. iskapanja su pokazala i dokazala da je Fran Živičnjak bio u pravu i imao vjerodostojne podatke.
Danas mi imamo čvrste materijalne dokaze za ubojstva i partizanske likvidacije svećenika, no poslije mise kardinala Kuharića nismo se pomaknuli s mrtve točke. Zašto? Dokaz : https://branitelji.gov.hr/vijesti/ekshumirani-posmrtni-ostaci-na-maceljskoj-gori/3696
Kardinal Josip Bozanić o zločinima
Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženoga Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti, javno usred rata, veljače 1943. godine, jasenovački logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu izjavio da su "najveća nesreća Hrvatske". Hrvatsko društvo zaslužuje svima dosegljivu i što cjelovitiju istinu! Kao kršćanin i kao Hrvat, bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nevinih, koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda, nisu i moje boli? No, isto bih tako bio nedostojan čovještva, kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu. / izvor: Kardinal Josip Bozanić "Istina u ljubavi"
Zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 646158
(Grozna ispovijest jugo-oficira. Srbopartizanska zvjerstva nad nevinim svećenicima u vrijeme rata i poraća 1945. Isječak iz pjesme o mučenju pok. sveć. Ive Jelinovića).
Na postelji samrtničkoj jug-oficir muku muči,
Ne može se s dušom rastat dok dugove ne izruči.
Kruha, vode, on ne želi, zvjeravo mu oči blude,
Od Nebesa oprost traži, mirna raka nek mu bude.
Nemir strave titra zjenom, jučer kurjak – danas janje,
Ko djetešce bezazleno zbori gorko pokajanje:
”Zgodilo se jednom davno, no sjećanja i sad žive,
Svjedokom sam kobne smrti Jelinović mladog Ive.
Mnoge noći sanka ne bi, crv savjesti grizao je,
Ostah vječnim izdajnikom svog Naroda, Zemlje svoje.
Zbog fotelje skupe, meke, dušu, tijelo, vragu prodah,
Al’ me krici mučenika progoniše kud god hodah.
Zbog tih krika ne bi sreće, fotelja mi posta tvrda,
Prisjeli mi srebrenjaci i Partija – neman grda.
Natjerasmo čednog Ivu nek se svuče sve do gola,
Zaboravit nikad neću tužne oči pune bola.
Stidio se, skrhan, nevin, niz obraze suza tekla,
Pio kalež – gorki pelin, usta kletvu nisu rekla.
Vrijeđali ga, pljuvali ga, komad mesa jadnik bio,
Sažaljenja ljudskog ne bi – đavao nas predobio.
Mlati, udri iz sve snage, pucala je šiba mnoga,
Ivo plačuć zazivao sveto ime Krista Boga.
Tresao se, uvijao, ocrnje mu tijelo jadno,
Ma se ne htje zadovoljit srce naše goropadno.
Kazna s Neba? Kakva kazna? Treba sudit ‘svetom gadu’.
Mi nemamo s Nebom ništa, naš je bog u Beogradu.
Jauci nam ne smetaju, nit’ pobijedit pravda može,
Na zloćama opstadoše komunista grješne kože.”
Jug-oficir odahnuo pa obrisa suze dvije:
”Ja sam”, reče, ”mirno gledo jadnog Ivu kako mrije.
Ječao je otegnuto, u glavi mi njeg’va jeka,
Gledam krvcu usirenu – groznu sliku od čovjeka.
Kanda su ga zvijeri klale… Ne d’o Bog vam vidjet toga,
Sudjelovah u mučenju svećenika čestitoga.
Umirao, patnik, dugo, Kalvariju prošo svoju,
Spasitelju vjeran bio i usnuo u spokoju.
Zbog Jelinovića Ive, anđeoskog Grude sina,
Progoni me sramna prošlost – kazna Božja iz visina.
Sto puta je noćna mora kratila mi tihi sanak,
O da znate kakav mi je križ golemi – svaki danak.
Da se život nazad vrne, ime svoje ne bih prod’o,
Ko i naši pradjedovi obraza bih čistog hod’o.
Izjede me krivnja teška, danima već mrijet ne mogu,
Udrite, me, kamenujte, dug nek platim vječnom Bogu.
Sedam stotin’ svećenika smače Tito i Partija,
I ja bijah u tom leglu otrovnica ljutih zmija.
Nek požive riječi ove: ČOVJEK KRVNIK NEMA SREĆE!
KOMUNIZAM NEK SE ZOVE LJUDSKOG RODA ZLO NAJVEĆE!
Oprosti mi, Ivo, prosti, savjest kruta srce guši,
Nek se makar smire kosti, ak’ ne bude spasa duši.”
Marija Dubravac